Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. travnja 2017.

 

Pukla kašika

21. veljače 2012.
Piše: Anto Burić, svećenik
Zadnju godinu studija kao novopečene svećenike, mladomisnike nadbiskup nas je slao na župe o Božiću i Uskrsu da pomognemo preopterećenim župnicima a ujedno da nakratko o-kusimo svoje kasnije svećeničko zvanje. Zbog toga je za nas predbožićno i preduskrsno vrijeme bilo vrijeme znatiželjnog iščekivanja. Kako će to biti kada sjednemo s onu drugu stranu rešetaka u ispovijedaonici, suprotnu od one na koju smo navikli ispovijedajući se? Kako će izgledati kada trebadnemo izići na propovjedaonicu pred nekoliko stotina duša i posvjedičiti Božju mudrost i milosrđe i prosipati svoju pamet, izreći svoju prvu propovijed? Možda će kroz to vrijeme biti i pokoje krštenje, vjenčanje ili sprovod. Sve će se ovo spomenuto zbiti po prvi puta u našem životu a kasnije će postati  „kruh naš svagdanji“... Na Veliki, sveti Petak treba pjevati muku, a glas mi baš ne liči na onaj slavujev. Na Veliku Subotu beskonačni obredi Uskrsnog bdijenja, pa blagoslov jela i još podosta drugih svetih čina. Uza svu našu muku još i svijest da će sve to kritički promatrat stariji kolega župnik, a nakon toga pohvala ili pokuda, ovisno o tome kako si sve to obavio. Znalo se dogoditi da u tom vremenu iščekivanja ostanemo do duboko u noć budni, maštajući o svemu tome i na neki način pripremajući se.

Poseban posao koji nas je o Božiću čekao bio je blagoslov obitelji. Poznati su nam običaji i ljudi našeg rodnog mjesta. Ali mi idemo u nepoznato. U što – ne znamo. Uskoro ćemo vidjeti.

U to vrijeme u skoro svim našim župama, posebno onim seoskim, bio je običaj uz blagoslov obitelji, uz onaj novčić „u vodicu“ svećeniku dati i nešto u naravi. Stare bake su ponekad svećeniku isplele vunene „čorape“ ili rukavice. Mlade snajke, koje su po prvi put božić-kovale u svom novom domu, nešto bi izvezle i poklonile. Domaćini bi, ili bolje reći domaćice, kod jesenjeg klanja odvojile „za paroka“ najveću kobasicu (sudžuk), kulen ili plećku. U to se nije smjelo dirati ni za živu glavu, jer je to „za paroka“ i vodilo se računa da se lijepo osuši, jer time je domaćica svjetlala obraz pred župnikom, a ujedno nastojala da njezina kobasica, plećka ili kulen bude najbolji u selu. Sve ove spomenute darove, nakon što ih je svećenik vi-dio, zahvalio se, preuzimao bi prakratur i trpao u torbu. Kada bi torba bila puna ili preteška, zamolio je domaćicu u nekoj kući da mu dade praznu a punu sutra da donese u župni ured. 

U župi u koju sam bio dekretiran tog prvog Božića nisu se skupljale ni kobasice, ni plećke ni kulenovi. Darivala se i skupljala svinjska mast. Čudan običaj ali eto, bolje je da propadne selo nego običaj. Prakratur koji je pratio svećenika, ujutro bi ponio praznu kantu u koju su domaćice uz blagoslov kuće stavljale svinjsku mast. Pola kilograma, kilogram, koliko je kojoj srce dopuštalo. Većina domaćica je to ranije pripremila. No bilo je i onih koje bi se tek uz blagoslov uzvrtile. Evo jedne takve.

Došao sam u jednu prilično malu seosku kuću. Pozdravio sam se s ukućanima i počeo moliti. Odjednom je domaćica nestala s vidika. Vidim kroz otvorena vrata kako unosi u kuću ljestve. Penje se na tavan. Prekinem molitvu i čekam. Počinje neko rondanje po tavanu. Čuju se brzi i snažni koraci. Zazveča nekav lim. Vjerojatno joj je ispao poklopac od kante s mašću. Odjednom psovka: „Grebo ti parok mater!“ (Ona prva riječ u bila je u originalu, ali sram me je na ovom mjestu citirati. Pretpostavljam da je svi znadete. Često se kod nas čuje.) Ukućani se pogledaše, prvo jedno u drugo a potom svi u mene. Čekam da domaćica dođe da nastavim s blagoslovom. Kada sam završio molitvu, da budem načistu, i da ne ostane nedorečeno, pitam domaćicu: A kome ono „...parok mater?“ Domaćica pocrveni pa će: „Joj, velečasni pukla mi kašika kada sam kopala mast.“ Mislim, zbilja jest nezgodno kada domaćici u žurbi kopajući stvrdnutu mast pukne kašika. Em šteta, em dolje parok čeka.  'Ko ne bi u takvoj situaciji lan'o? Jedina dilema je zašto baš parok. Što nije netko drugi. U ono vrijeme, naime, u uporabi su bile one aluminijske kašike koje su lako pucale. I na kraju da reknem, u onom svome maštanju prije nego ću dobiti dekret o ovom nisam maštao.