Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  20. listopada 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (9)

13. ožujka 2012.
Pripremio: Anto Burić, svećenik
UZELI SU NAM MJERU

 U prošlom prilogu uvjerio sam se na vlastitoj koži kako čovjek može sam sebi stvoriti pro­blem. Eto tako sam ja sam sebe uvalio u sos iz kojega se tre­bam izvući. Naime, u prošlom prilogu napisao sam: "U Beninu sam upoznao i susreo jako puno div­nih ljudi." Reći će net­ko, pa u če­mu je pro­blem. Pro­blem je u tome što sam zbilja upoznao puno div­nih ljudi a pisao sam samo o mo­me velikom prijatelju, o MALOM LOPOVU. Trebao bih napisati i upoznati vas i s osta­lima. Hoće li to biti moguće, vidjet ćemo. Ovaj puta htio bih nekoliko riječi reći o jednom drugom jednako velikom prijatelju. Ne samo mome. On je prijatelj i tamošnjeg župnika velečasnog Tonija, a našim do­laskom postao je prijatelj i svakoga od nas. Svi smo bili kod njega u njegovoj skromnoj kolibici, svi smo razgovarali s njim. Svaki od nas ima fotogra­fiju s njim. Taj naš veliki prija­telj je SEOSKI VRAČ. Znam da će neki reći: "Velečasni, ne­mojte nam prodavati maglu. Kako može poganski vrač biti prijatelj svećeniku? Kako se može sprijateljiti s biskupom?" Može, može. Vidi se to na fotografijama da je istina, koje mo ponijeli svaki od nas. I saznat čete i još nešto što zvuči još nevje­rojatnije. Ali o tome kasnije. Idemo nekim redom. Prvo, kako je došlo do toga da se upoznamo?

U program koji nam je priredio velečasni Toni uvrstio je i obilazak sje­dišta župe, mjesto Adjar­ra. Nismo znali ništa do samog jutra kada ćemo poći. No trebalo se pripremiti na to. Dan-dva prije obilaska mjesta pri­mijetili smo da se događa nešto neobič­no. Između ostalog, jednu večer došle su dvije žene u župni ured. Župnik nas je poslagao u red ispred njih kao učiteljica prvačiće na prvi dan škole. Šutimo i mislimo da slijedi nekakv pregled. Što znamo, možda su ovdje takvi propisi. Pitali smo se trebamo li se skinuti do pojasa. Jedna od tih žena držala je u ruci izlizani krojački platneni metar a druga olovku i list zgužvanog papira. Bile su obučene u lijepu, šarenu i skladnu, možemo reći, njihovu narodnu nošnju i lijepo počešljane sa bezbroj onih sitnih pleteničica. Djelovale su vrlo autoritativno. Posebno ona koja je držala olovku. Valjda zbog toga što je imala naočale. Župnik je stajao pored njih s fiškalskim podsmijehom na jednoj strani lica. Promatrao je naše reakcije, vjerojatno zado­voljan zbog još jednog u nizu iznenađenja koja nam je pri­premio. Počeli smo jedan po jedan prilaziti bliže onim ženama. Kada bi koji od nas pristupio, razumije se ne pi­tajući ništa, jer smo imali puno povjerenje u župnika, župnik bi onoj ženi s olovkom i naočalama rekao nešto što je zvu­čalo kao naše ime što bi ona zapisala. Tada bi ona druga žena koja je imala metar u ruci svakome od nas izmjerila duži­nu ruke od ramena do šake i visinu od pojasa do zemlje. Nije mjerila ništa drugo, što će se poslije pokazati kao velika pogreška. Ta žena koja je imala metar na nekom nerazumlji­vom jeziku izdiktirala bi te dvi­je dužine svojoj kolegici s olov­kom, a ona bi to brižno zapisala. Žene su otišle, a za sve nas je ostala tajna zbog čega je sve to bilo. Iz pristojnosti i punog povjerenja u župnika nismo ništa pita­li, a župnik bi, kada je primije­tio da će naša znatiželja pro­ključati i slijediti pitanje, skre­nuo razgovor na nešto drugo. Ogovor smo dobili sutra uju­tro.

 

KRIVI SU PEČENI PILIĆI

Poslije mise, kada smo pošli na zajednički doručak, u blago­vaonici su nas dočekale one dvije žene koje su nam sinoć uzimale mjeru. Bilo mi je inte­resantno da su nam svima za­pamtile imena. I to od prve. Po hijerarhijskom redu prvo su pristupile varaždinskom biskupu monsinjoru Culeju i poklonile mu muško beninsko narodno odijelo sašiveno od šarene tkanine u njihovu stilu. Poslije toga pristupile su k da­mama koje su bile u našoj gru­pi i njima poklonile prekrasne ženske narodne nošnje, ženske haljine u stilu kako se odijevaju malobrojne bogate žene u Beni­nu. Prema obećanju koje su dale putnice za Benin, jedna od tih haljina trebala bi doći u muzej Misijske centrale. Nakon dama došli smo na red mi obična raja. Kada je završilo darivanje nitko nije sjeo za stol. Svi smo se požurili u sobe da vidimo i probamo poklon. Poslije nekoliko minuta počeli smo se pojavljivati na dvorištu šareni kao gušteri. Svaki je imao dru­gu boju i drugi dezen odijela. Odjednom smo svi postali Be­ninci, barem po odijelu. Još nam je samo nedostajalo malo čađi da se ofarbamo i bili bi pravi Beninci. Opro­stite, ipak nismo svi.

 

MIMO BOŽJEG KALUPA

Nekoliko redaka gore napi­sao sam da su one dvije žene mjerile samo dužinu ruku i nogu. Pokazalo se pogrešno što nekima nisu mjerile i struk-promjer trbuha. Ni­su to smatrale potrebnim. Kod njih je malo onih koji imaju nerazmjerno velik trbuh. Za njih je dovoljno izmjeriti duži­nu ruke i noge i ostale dimen­zije se znaju. Oni su još uvijek ostali skrojeni po Božjem kalu­pu. Nisu ih deformirali pečeni pilići i slatkiši. Kod nas Euro­pljana nije tako. Uz visinu i dužinu postoji i dimenzija širine. Uza sve poku­šaje, tamo negdje u sobi, konačno su neki od nas uvidjeli da nemaju nikakve šanse izaći pred svijet u novom odijelu, jer ga nisu mogli ni obući, a kamoli zakopčati, pa su odustali i pojavili se tužni u europskoj konfekciji. Pogreška je već sutradan ispravljena. Kod nekih iz prvog a kod ne­kih iz drugog ili trećeg pokušaja. Moram priznati da nam se svima ovo odijelo toliko svidjelo da ga više nismo skoro ni skidali. Ja sam pak, kada sam vidio da mi beninska nošnja izvrsno paše, odlučio putovati kući u njemu. Kada sam suputnici­ma spomenuo, klimali su gla­vom pitajući se kako će to izgledati kada se u Zagrebu u zračnoj luci pojavim takav. Od­govor na to pitanje nije me puno zanimao. Svoju odluku izveo sam do kraja. Koliko je to smiona odluka vidio sam u zračnoj luci u Parizu. Kud god bih krenuo, ljudi su se okretali za mnom. Gledali su me nekako čud­no, ispitivački. Znam zbog čega. Izgledao sam im kao nekakav luđak koji je u brzini zaboravio ski­nuti pidžamu pa je ravno iz bolničkog kreveta dotrčao na avion. Nai­me, muško odijelo koje sam nosio i po kroju i po boji slično je više šarenoj pidžami nego odijelo za izlazak iz kuće. Isto je bilo i u Zagrebu. Oni koji su me došli dočekati u zračnoj luci, očekivali su me i tražili među nor­malno obučenim putni­cima. Na onoga što je doputovao u pidžami nisu ni obraćali pozor­nost dok im se nisam ja­vio. Kada su me prepo­znali, laćali su se fotoa­parata da me fotografiraju.

 

U KROJAČKOM SALONU

Ovaj čas dok pišem o tom našem preodijeva­nju, pada mi na pamet da sam dan-dva prije ove naše modne revije imao priliku vidjeti je­dan beninski "krojački salon". Ja ga tako naz­vah premda nema ni slovo S od onoga našeg SALON. Prvo da reknem ovo: U Beni­nu sam vidio svega ne­koliko natpisa koji označavaju gdje se što nalazi. Nema natpisa na ulazu u naselje, nema natpisa ulica, nema natpisa na malobrojnim trgovina­ma-kolibama, radnjama. Reći ćete: Kako to da nema i zašto nema? Pa jednostavno. Tko će im napisati kad ih je većina nepismenih. I drugi razlog: Tko će im napisano čitati kada većina čitati ne znaju. Nemaju potrebu ni za pisanjem ni za čitanjem. No kod njih postoji drugi način ko­municiranja s mušterija­ma i priopćavanja poru­ka. To je slika ili neki predmet. Tako sam po tom drugom načinu ko­municiranja nabasao na "krojački salon". KRO­JAČKI SALON, kako to europski zvuči. Koje slike u našoj mašti pobuđuje. Iskravši se od mojih suputnika jednog poslijepodneva dok su oni kunjali ili kartali, njuškajući kroz selo i bilježeći na film sve što mi je bilo intere­santno, na jednom mjestu, pred jednom kolibom opazio sam da na nekom jednostavnom stalku stoji nešto iz čega se diže gusti crni dim. Izdaleka nisam mogao odgo­netnuti o čemu se radi. Opet kriva predodžba: Da možda nije roštilj? Kada sam prišao bliže, vidio sam stalak na kojem je stajalo, ono naše, davno već zaboravljeno staro glačalo na žar. Svakih nekoliko minuta iz kolibe bi istrčala jedna simpatična djevojčica, vje­rojatno učenica u kro­jačkom salonu, i uka­pala na žar nekoliko kapi nafte da se bolje dimi i, razumije se, da se lakše zamijeti. Taj je dim prolaznicima govorio da se u kolibici pred kojom se na stal­ku nalazi staro glačalo i u njoj vatra, nalazi "krojački salon". Eto vam usporedbe s onim našim svjetlećim rekla­mama koje nas bodu u oči i pozivaju da zaviri­mo i vidimo što se tamo krije. Ušao sam u kolibicu i vidio šeficu "salona" ili, kako bi mi rekli, "mod­nu kreatorku" koja je sjedila i nešto šilvala na starom Puchovu šivaćem stroju na nožni pogon. To vam je eto "krojački salon".

 

VODICA ZA SVE BOLESTI

Ne mogu mimoići a da ovom prigodom ne spomenem isti način komuniciranja slikom na drugom mjestu. Na prašnjavoj tržnici u Adjarri na klimavim stolićima ili prostertim rogožinama izložena je na užasnoj žezi i prašini, muhama i očima prolaznika jednostavna roba za svagdanje uporabu, uglavnom prehrambeni domaći proizvodi: kukuruzno brašno, banane, meni nepoznato voće, pokoje sunčane naočale, japanke, zvončići, bubnjići i još mnogo toga. No nađe se i pokoji drugi artikl. Tako sam na jed­nome mjestu vidio, vjerovali ili ne, pokretnu ljekarnu. Najvjerojatnije narod­ni liječnik, izložio je na prosti­raču od rogozine razastrtom u prašini nekoliko desetaka boči­ca u kojima se nalazi neka tekućina. Bočice su sve iste veličine, a u svima tekućina iste boje. Uz prostirač uspravljena je karton­ska ploča na kojoj su, ne baš vještom rukom nacrtani svi di­jelovi tijela. Ama baš svi. Ako te boli zub, dođeš, upreš prstom u nacr­tani zub i dobi­ješ bočicu tekućine. Ako te bo­li prst ili ruka, pokažeš na sličicu prsta ili ru­ke i dobiješ bočicu iste veli­čine i iste boje tekućine kao i za zub. Jako sli­kovito prikaza­ne su i bolesti probavnih i drugih organa. Imaš tvrdu stolicu ili boluješ od neke spolne bolesti, dođi, pokaži na slici, i dobiješ ču­desnu vodicu i možeš ići. Priznat ćete, vrlo jednostavno. Ne treba liječnik, nema onog mučnog pregleda i nema recep­ta, a nije baš ni gužva. Koliko košta, ne znam. Trebaš dakle samo uprijeti prstom u neki od jednostavnih crteža i sve je završeno. Koliko je djelotvorno, ne znam, nisam probao. Nisam ni pitao ni pro­vjeravao.

 

KRAVLJI BUT NA PLUS 35 STUPNJEVA CELZIJEVIH

Nikako da dodemo do našeg prijatelja vrača. Što mogu. Toliko je toga o čemu bih želio pisati. Dok smo na tržnici, da spomenem i ovo. Gore sam spo­menuo da je roba na seoskoj tržnici na klimavim stolićima izložena žezi, muhama i pogle­du prolaznika. Zašto sam upotri­jebio baš takvu formulaciju. Evo zbog ovoga: Pored jednoga kli­mavog stolića sjedio je naočit mladić. Crn kao Batina kožna cipela. Razumije se bez suncobrana. Pred njim je na stoliću na suncu i temperaturi od nekih plus 35 stunjeva Celzijevih bio iz­ložen but neke zaklane ili crknute mršave stare kra­ve. Oko buta vitlao se roj od neko­liko stotina muha koje su se otimale za mjesto na pocrnjeloj gomili mesa. Mladić koji je sje­dio pored stolića nemarno je mahao nekom granom iznad buta. I muhe su znale da ne mi­sli ozbiljno pa ga se nisu baš previše ni bojale i marile za njegvo mahanje, nego su sisale malo sukrvice koju nije speklo vrelo af­ričko sun­ce. Kada sam se vratio u domovinu i velečas­nom Fra­nji Jačme­nici, našem misi­onaru u Beninu, koji je došao na od­mor, pričao što sam vidio u Beninu spomenuo sam i taj primjer. Tada mi je velečasni Jačmenica smijući se rekao: "Mahao je onom granom zbog toga što je vidio tebe bijelca. Inače ne maše." Šoki­rao me je.

Na toj istoj tržnici vidio sam jednu ženu koja sjedi u crvenoj prašini. Po mojoj procjeni mogla je imati oko osamdeset godina. Mršava i crna, sklupčena, s bradom na koljenu. Čeka mušteriju. Jedini znak života koji je pokazivo da je živa bili su treptaji upalih očnih kapaka. Kada bi je netko ispravio i polegnuo, puno bi više ličila na mrtvaca nego na živu osobu. Pred njom je u prašini bila izložena roba koju je prodavala. A to je nekoliko malih hrpica od po četiri ili pet čepova od pivskih boca. Stojim podalje od nje i pitam se: Zbog čega bi netko imao potrebu kupiti te čepove, koliko to košta, onaj tko ih kupi za što će ih upotrijebiti i još mnogo toga. Jezik ne znam da je pitam i ostajem bez odgovora. Saznat ću kasnije da oni te čepove upotrebljavaju kada prave ono svoje glazbalo koje mi zovemo def, ne znam nažalost drugu riječ. To je naime onaj okrugli obruč sa pločicama koje romske „pevaljke“ drže jednom rukom iznad glave i u ritmu udaraju o dlan druge ruke.   

 

Pripremio Anto Burić, svećenik

 

(Slijedi nastavak)