Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. kolovoza 2017.

 

Položili živote za prijatelje

15. travnja 2012.
Uz obljetnicu tragedija broda "Titanic"

Milijuni ljudi su diljem svijeta imali priliku vidjeti filmsko ostvarenje hollywoodske kuhinje potonuće luksuznog broda „Titanic". Dok je film prikazivan po mnogim njemačkim gradovima, tih se tjedana moglo u jednom münchenskom restoranu naručiti jelo za 325 DEM što su ga putnici u luksuznom restoranu Titanica večerali te kobne noći.

Na spoljašnjim zidovima broda Titanica stajale su parole koje je netko kasnije premazao lakom: „Ni papa ni Bog", a na drugoj strani: "Ni zemlja ni nebo ne mogu te progutati." Ne shvatljivo je da je oceanska grdosija imala neznatan broj čamaca za spašavanje dok je na brodu pored 898 članova posade bilo još 1308 putnika. U prospeku izložbe o ekspediciji Titanic koja je prikazana u Hamburgu pisalo je između ostaloga: „Više od 1500 ljudi umrli su nakon sudara oceanskog giganta sa ledenim brdom ..."

Iako je do sada napisano preko tri tisuće knjiga o tragediji Titanica ni jednoj se od njih ne spominju imena dvojice katoličkih  svećenika koje su progutali morski valovi skupa s brodom. U jednoj završnoj sceni filma „Titanic" prikazan je svećenik kako moli s ljudima. Usputno se spominje pater Byles, valjda zato što je on bio sin jednog engleskog ministra. O njegovom subratu benediktincu Josefu Peruschitzu (Perušiću) svjedoči samo spomenploča u samostanu u Scheyeru (Bavarska) gdje je živio i djelovao.

                      Perusic_Josip

Na latinskom jeziku stoji da se P. Joseph Peruschitz 15. travnja 1912. u svojoj 42 godini života na brodu Titanic žrtvovao za ljude. Pater Perušić je ugledao je svjetlo dana u blizini Műnchena, gdje su se njegovi roditelji nastanili nakon dolaska iz austro-ugarske monarhije (iz Hrvatske), kako je posvjedočio jedan njegov redovnički subrat. Kada je voda počela prodirati u unutrašnjost broda, na Titanicu je nastao neopisivi jauk i metež. Posada broda je odmah počela ženama i djeci dijeliti veste za plivanje, a potom ih ukrcavati u čamce za spašavanje. Patru Perušiću je bilo ponuđeno mjesto u spasilačkom čamcu što je on odbio. Preživjeli su pričali da je taj vjerni Kristov sljedbenik svoje mjesto ustupio jednoj ženi sa sinčićem a sam je ostao na brodu koji je tonuo. Potom je potrčao od kabine do kabine tješeći i hrabreći očajne.

Njujorške novine Amerika pisale su tada: „Benediktinac Joseph Peruschitz iz Scheyern i pater Byles iz Engleske, pošto su pomogli smjestiti žene u pomoćne čamce, bili su svima od pomoći, kojima je pomoć bila potrebna. Mnogi nisu bili u početku svjesni nesreće koja im se približavala, a pošto je ona bila sve bliža mnogi su tražili pomoć svećenika. I pošto je posljednji čamac s putnicima spušten u more, vidjeli su kako su obojica svećenika predmolili krunicu i čuli kako je veliki dio putnika na koljenima odgovarao. Potom su se pogasila svjetla na Titanicu da se ništa više nije moglo vidjeti... Ugodni glas molitve izvijao se iznad svega dok je brod nestajao u valovima." Obojica svećenika su vlastitim životima posvjedočili svoju pripadnost božanskom Učitelja koji je rekao: „Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje!"

              JosipPerusic

                                    Pater Josip Perušić