Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. listopada 2017.

 

Uz 20. obljetnicu smrti vlč. Nikole Burića

21. lipnja 2013.
Na današnji dan prije 20 godina preselio se u vječne stanove vlč. NIKOLA BURIĆ

nikola_buricNi u jednom crkvenom glasilu nije zabilježena njegova smrt, iako je vlč. Nikola za vrijeme svoga pastoralnog služenja neumorno propagirao katolički tisak. On je cijeli svoj život ugradio u temelje Vrhbosanske crkve, vjerno joj služio i poput svijeće izgarao na njezinom oltaru za spas povjerenih mu duša. Vrijedan je spomena njegov kršćanski i svećenički život, makar to bilo i petnaest godina nakon njegove smrti.

U «Vrhbosni» službenom vjesniku vrhbosanske metropolije za god. 1993. spominje se da su nadbiskupov tajnik vlč. Ivo Tomašević i vlč. Đuro Živković 21. siječnja 1993. preko Ilidže iz Sarajeva izvezli umirovljene svećenike Nikolu Burića i Jozu Matkovića i odvezli ih u kuću «Salvator» u Dubrovnik.

Traganjem i zamornim raspitivanjem saznao sam da je vlč. Nikola još pet mjeseci, nakon izlaska iz opsjednutog Sarajeva, proboravio u «Salvatoru» u Dubrovniku kod časnih sestara Kćeri Božje Ljubavi, te se 21. lipnja 1993., opremljen svetim sakramentima u dubrovačkoj bolnici, gdje je bio na liječenju, oprostio od ovoga svijeta. Sahranjen je dva dana kasnije (23.6.1993.) na dubrovačkom groblju «Boninovo» u svećeničku grobnicu, a sprovodne obrede je vodio župnik Grgo Tomić. God. 2005. njegovi su zemni ostaci preneseni u svećeničku grobnicu u Sarajevo.

Na spomendan mučenika sv. Ivana Nepomuka, 16.5.1925. god. se Peri i Ani Burić u garevačkom zaseoku Trnjani rodio muškić kome na kršternju dadoše ime Nikola, a od milja ga prozvaše «Jugo». Po svršetku bogoslovnih nauka na zagrebačkoj bogosloviji zaređen je za svećenika na Petrovo 1955. u Zagrebačkoj provostolnici. Iste je godine obnašao službu kapelana u Bežlji i upravitelja župe Lukavac. U velječi 1956. njegovi ga poglavari poslaše za kapelana u Derventu, da bi mu godinu dana kasnije dodijelili župu Žabljak. Dana 19. studenoga 1973. imenovan je župnikom u Poljacima gdje je ostao nepunih deset godina sve do svoga penzioniranja, 13. rujna 1983. god.

Često sam mu puta još kao bogoslov odlazio u Žabljak i Poljake gdje je bio na službi i tu znao ostati nekoliko dana. Iako je živio skromno i povučeno, bio je neobično gostoljubiv, otvoren i susretljiv u razgovoru, spreman na šalu, ali i na ozbiljnu riječ i ukor.

Shrvan teškom bolešću, smješten je u Svećenički dom u Sarajevu, gdje je satima molio, mnogo trpio i sve svoje patnje prikazivao Otkupitelju za dragi mu hrvatski narod.

Bogoslovi i profesori Bogoslovije su mu se rado navraćali od kojih su ga neki redovito dvorili. Na svim župama, gdje je djelovao, posebno se zalagao za duhovna zvanja, a danas mu nekoliko svećenika i redovnica duguju zahvalnost za milost svećeničkog i redovničkog zvanja. Vlč. Nikola je ljubio svoje župljane i nastojao je da imaju lijepo uređene crkve. Redovito se i temeljito pripravljao za propovijedi koje su bile jednostavne, razumljive i prožete svetopisamskim citatima.

Vlč. Nikolu je neobično boljela činjenica da su hrvatski vojnici, koji su se u svibnju 1945. na odžačkoj strani predali partizanima, bili zatvoreni u štalu koja je pripadala njegovoj obitelji, a odatle odvedeni na stratište. O toj tragediji je često pričao, informirao se kod preživjelih o tijeku događaja, skupljao iskaze i pravio bilješke o tom strahovitom zločinu. Želja mu je bila da tu štalu, iz koje su stotine hrvatskih rodoljuba odvedeni u smrt, preuredi u kapelu. Neposredno prije izbijanja rata u Sloveniji i Hrvatskoj 1991. god., pritisnut parkinsovom bolešću, povezao sam ga iz Sarajeva u Garevac da posjeti rodbinu i još jednom pogleda oronulu štalu, toga svjedoka stradanja Hrvata Garevca i okolnih mjesta. Bili smo i u šumama gdje je nekih osamdesetak Hrvata iz Burića-štale našlo zadnji počinak! Vozeći se na povratku u Sarajevo sjedio je bez riječi, kao da je još jednom prebirao slike iz nedavne prošlosti koje su mu se neizbrisivo usjekle u sjećanje kao dječaku dok je promatrao ta na smrt osuđena lica hrvatskih vojnika. Više se nismo vidjeli.

Neka mu dobri Bog bude vječna nagrada.