Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  16. prosinca 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (10)

14. travnja 2012.
Piše:Anto Burić, svećenik
I MI KONJE ZA TRKU IMAMO

U svome dosadašnjem pisanju o Beninu odnosno o misiji Adjarra, velečasnom Toniju Štefanu i našim požrtvovnim sestrama, već sam spomenuo da se u crkvi sv. Obitelji svako jutro slavi sveta misa s pu­kom. Njih dvjestitinjajk okupi se svako jutro i mole juratnju iz časoslova. Za vrijeme svete mise bubnjanje, zvečke, zvončići i ljudski glasovi počinju dan slaveći Boga. Ovdje je nepoznata tiha misa. Sve su pjevane i raspjevane. I one jutarnje i one večernje a o glavnoj, kod nas bi rekli pučkoj da i ne gvorim. Ne mora čovjek biti vjernik pa da mu ovaj ritam i melodičnost budu ugodni uhu i razgaljuju dušu. I dok tako jedno jutro privodimo misno, u pravom smislu riječi slavlje kraju, počinje neka zvrka oko crkve. U početku izgleda kao zvuk jednoga motorića koji sam u jednom nastavku ranije nazvao prdavcem i kojih je na tisuće ovdje. Oni su znak malo višeg standarda stanovnika ove države. Ovaj zvuk koji se iznenadapojavio ne uklapa se nikako u molitvu i pjesmu kojom prisutni sudjeluju u misi. Valjda će prestati, mislim. Remeti u ovom trenutku ritam života i osjećaja u duši. Hoće, da! Još se pojačava ili bolje reći umnaža. Umjesto jednoga sada ih je, čini mi se, desetak. I ne samo da mi se čini nego i jest. Kada smo izišli iz crkve vidjeli smo da se crkveno dvoriste pretvorilo u nekakvu spidvej arenu na kojoj se trebaju održati utrke dvadesetak malih drečavih limenih, pomalo ostarjelih i okrbanih ljubimaca podrijetlom ug­lavnom iz Japana. Stao sam na crkvene stube i kroz oblak dima i prašine promatrao kako vozači pokazuju svoju spretnost i snagu svojih limenih konjića. U mislima su mi se javile slike iz prošlosti kada su na našim seoskim skupovima mladi momci jahali bijesne konje i pokazivali svoju spretnost pred djevojkama nastojeći tako pridobiti sece neke od njih. Tako je to bilo otprilike ovdje. Da, tako je to bilo, ali nisam nikako mogao odgonetnuti zbog čega i zbog koga ovaj šou. Nema ovdje djevojaka. Koje li nam je novo iznenađenje priredio velečasni Toni, pitam se. Zvrka i trka u jednome momentu, kao na komandu prestaje. Zašto? Odgovor vrlo jednostavan. Na vratima crkve pojavio se župnik. Prašina se počela slijegati a pred nama je bilo dvadesetak motorića i isto toliko vozača. Došlo je i ono što je ovdje razumljivo. Dreka motorića privukla je u crkveno dvorište nekoliko desetaka gole i polugole, još uvijek krmeljive besposlene djece. Dive se i sanjaju kako će i oni kada jednom porastu uzjahati ove gospodare prašnjavih cesta. Vozači nisu baš bili odjeveni za utrke. Prije bi se reklo da su se odjenuli za nekakvu svečanu paradu. Prolazimo između njih, a oni ponosni i nasmijani pozdravljaju. Drago im ako im namignemo i pokažemo kako smo zapazili njihovog limenog pastuha. Za vrijeme doručka župnik nam kaže da idemo u razgledanje mjesta. Ovih dvadesetak prdavaca u dvorištu su zbog nas. Svaki od nas dobit će svoj motorić i svoga vozača. Ostali, koji ne budu imali čast da ih po prvi put u životu zajaše bijelac nam biti će naša počasna pratnja kroz selo.

Kada sam izišao pred crkvu gledam ima li igdje moga vozača Mojsija. Uzalud gledam. Ne zbog toga što ga možda nema nego zbog jednoga problema koji sam imao u tijeku boravka u Beninu. Čitavo vrijeme pratio me je jedan problem a taj je da nisam razlikovao odrasle crne muškarce. Svi su mi bili isti. Crni i vitki. U svih kosa crna i kovrdžava. Evo sada mi pada na pamet, morat ću pitati nekoga mogu li crnci posijedjeti jer do sada nisam vidio ni jednog. A ni sada ne znam raste li im brada i da li se briju. Da malo iskočim iz slijeda priče.

Kada bismo ujutro nekuda trebali krenuti, sabrali bismo se na dvorištu. Tu bi nas već čekali naši vozači sa svojim automobilima koji su ličili na polupana uskrsna jaja. Red je bio pozdraviti se sa svojim vozačem. Ja sa svojim Mojsijem. Jest red. Ali kako pronaći među njima moga Mojsija kad su mi svi isti. Odlučio sam se dobiti ga na trik. Čim sam se ujutro pojavio na vratima dvorišta, iz svega glasa bih viknuo: MOJSIJEEE! Moj Mojsije bi se javio, podigao ruku i pošao bi k meni. Sreća da nisu bili dva s istim imenom Mojsije. Opet bih bio u belaju. Ne bih znao koji je onaj moj. I tako je to bilo svako ju­tro. Jednoga dana povjerit ću mome Mojsiju razlog zašto ga glasno prozivam svako jutro. Priznao sam mu da ne razlikujem odrasle crnce jednoga od drugog. Čudio se i smijao mi se. I normalno da se čudio. Vjerojatno se pitao kako mogu biti toliko ćorav da ga već nisam zapamtiio. I bilo mu je nekako žao. Jedno jutro poslije onoga moga MOJSIJEEE i obveznog rukovanja kažem mu: "Čuj, Mojsije, sada te razlikujem od ostalih." Bilo mu je drago, nasmijao se pa me je upitao: "A kako me sada odjednom razlikuješ? Po čemu?" "Nojsije, imaš dva uha, dva oka i nos", rekao sam mu. Njegova radost je splasnula pa mi je, pomalo tužan rekao: "Pa svi to isto imaju." Zaključio je da ga još uvijek ne prepoznajem. I bilo mu je žao. Nije želio biti kao drugi, netko bezimen, bez karakteristike.

Kada sam ovog jutra dobro razgledao vozače prdavaca, činilo mi se da među vozačima nema moga Mojsija. Da budem siguran uzviknuo sam MOJSIJEEE! Nije se nitko javio. Moja sreća, jer da se javio, opet ne bih znao je li to moj Mojsije ili neki drugi.

Sada je pred svitu vozača stupio je župnik. Što im je rekao, pojma nemam, ali su se svi vozači poslagali u jedan red kao na startu za utrku ili kao za neku smotru. Izdvojio je devetoricu. Njih devet će dobiti po jednoga bijelog suputnika za kojeg su odgovorni pred Bogom i ljudima. Biskup će ići sa župnikom njegovim automobilom. A mi i žene i muškarci. Mi muškarci, razumije se  "u pidžamama" čekamo raspored gdje ćemo zajahati. Javlja se sličan problem kao i kod uzimanja mjere. Tamo višak centimetara, ovdje višak kilograma. Ipak zajahali smo pa šta bude. Dokle stignemo. Zadrečali su pode­rani auspusi. Zakriještale promukle sirene, podigao se oblak crvene prašine i kolona je krenula. Da bih mogao zavirivati kao i obično i nešto fotografirati, zamolio sam svoga vozača da ostane na začelju. Kako sam se grdno prevario. Al' nije to prvi put u životu. Nisam računao na to da putovi nisu asfalti­rani, Uskovitlala se crvena prašina i pomiješala se s dimom. Zaključio sam: neće mi trebati ručak. Što zbog toga što ću se nagutati prašine i dima, što zbog toga da mi nakon polsatne vožnje neće biti ni do čega. Usput nas dočikaju deseci djece. Mašu nam, dovikuju, a oni odrasliji i brži utrkuju se s nama. Mi prašnjavim  drumom a oni neki pored nas, a neki šumom. Moram priznati da su mnogi bili brži od naših motorića. Pod nama prašnjavi seoski puteljci a pored nas promakne pokoja zemljana okrugla kućica s krovom od slame koja se jedva zamjećuje iz visokog grmlja. Premda mi se već pomalo vrti od prašine i dima ipak mi se rađa želja i vizija kako bih volio pješice prošetati i zaviriti u ova dvorišta bez ograde i kuće bez prozora i vrata. Ali bit će i za to prilike.

Put nas vodi do seoskog vrača. Čitao sam o tim ljudima i slušao priče naših misionara. Na temelju tih priča stvorio sam u mašti sliku našega skorog domaćina. Po mojem bi zamišljanju imao na glavi rogove od bivola, lice našarano drečavim bojama, oko čela šarena traka s peruškom, u nosu uvučenu velika alka, pod vratom ogrlica od kljova a oko struka s prednje i zadnje strane keceljica od kože. U kući pak na sve strane suhe mrtvačke glave ljudi i životinja. Eto tako ja zamišljam vrača.

U našoj skupini je i jedan mladić koji svako jutro čita dijelove Svetoga pisma za vrijeme mise. Upamtio sam ga po tome što nosi naočale. Danas on predvodi kolonu. Skrenuo je s "glavnog" sokaka u sporedni sokak koji nas je nakon stotinjak metara vožnje doveo pred okruglu kućicu od blata pokrivenu slamom kao i sve druge. Bilo ih je desetak u grupi. Ova kućica se ipak razlikovala od ostalih. Bila je malo prostranija. Svi smo zastali i sjahali. Kažu, na cilju smo. Tu živi seoski vrač. Brzo skačem s motora, ostavljam svoga vozača i ne pogledavši kako mu motor izgleda (u njega mi je uzalud gledati) da znam s kim ću kući i guram se naprijed da mi nešto ne promakne pa da ne zabilježim fotoaparatom. Jer ovo je za mene veliki trenutak. Makar vrača još nema na vidiku i makar još ništa nisam snimio, ja već vidim vračevu sliku u misijskom listu Radosa vijest. I to onakvu kako sam maloprije rekao. Znali su da ćemo doći. Gomila svijeta u kojoj je najviše djece gleda nas, nešto dovikuje i trče da nas se dotaknu. Nitko me ovaj čas ne zanima nego vrač. Njega očkujem s prstom na okidaču fotoaparata i to onakvoga kako sam ga zamišljao. Primjećujem da onaj mladić s naočalama koji u crkvi čita čitanja ulazi u kućicu u kojoj, kažu, živi vrač kao u svoju. Istina, tamo se ne zvoni na ulazu jer nema ni struje ni zvona, niti se kuca na vrata. Kako ćeš pokucari kada vrata ni nema. Tek što je prošlo nekoliko minuta, mladić izlazi iz kuće i nešto razgovara sa župnikom. Župnik nam se obraća i kaže: Vračev sin nam poručuje da se njegov tata vrač otišao obući da nas dočeka. Pitam se jesam li dobro razumio: Zar je onaj mladić s naočalama koji u crkvi čita za vrijeme mise vračev sin?

 Anto Burić, svećenik