Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (11)

3. svibnja 2012.
Prippremio Anto Burić, svećenik

KOLIKO DJECE TOLIKO DVORIŠTE

Mislio sam da nisam razumio pa ću upitati župnika tko je taj mladić koji kod svake svete mise u njegovoj crkvi sudjeluje kao čitac a sada tako slobodno ulazi u vračevu kolibu. Župnik mi potvrđuje: „To je vračev sin.“ Nije mi bilo jasno i nije mi jasno ni sada - najbolji kršćanin i župnikov tajnik, mladić koji kod svake mise čita dijelove Svetoga pisma - sin je živućega seoskog vrača. Kako to dvoje pomiriti? Ne znam. Ali nigdje ne stoji da mi mora biti jasno.

I dok čekamo znak da možemo ući, koristim vrijeme zavirujući u neograđena dvorišta. Nemaš što posebno vidjeti. Kolibice od zemlje pokrivene slamom, dvorišta bez ograde. Dvorišta su im poput ožuljanoga gumna na kojem nema ni jedne travke. Jasno, kako bi i moglo biti drugačije, kad se pred svakom kolibicom po cijeli dan igra čopor djece. Veličina dvorišta ovisi o broju djece u kolibici. Ako je više djece, i ugaženi prostor dvorišta je veći. Naša seoska dvorišta su puna kokoši, pataka, purana, mačaka, ćukova... Negdje uz kraj je svinjac sa svinjama, štala s kravama i telićima. U mnogim našim seoskim dvorištima vidjet ćete traktor, prikolicu, plugove, drljače, koš za kukuruz... Svega toga tamo nema. Nema kokoši, pataka, nema krava i telića, nema traktora ni plugova. Dvorište je golo gumno, u sušnoj sezoni prašnjavo, u kišnoj blatnjavo.

Nije prošlo svega nekoliko minuta od našeg dolaska a oko nas se okupilo možda stotinjak znatiželjnika. Većina od njih nikada nije vidjela bijelca, osim svoga župnika, koji je, zbog inkulturacije, pola svoga bijelog lica sakrio u bradu, a pogotovo ne toliko u jednoj grupi, i to pred njihovim kolibicama. Za njih je ovo prizor iz snova. Pred njihovim kolibicama desetak bijelaca. Razumije se da je među znatiželjnicima najviše djece. Ni to nije ništa čudno. Tamo velik broj djece ne ide u školu pa ne mora pisati domaću zadaću niti učiti. Tamo nema vrtića ni onih teta koje drže u zatvoru malu djecu. Nema televizora pa prema tome nema ni crtića i igrica, nema svih onih vrsta plastičnih igračaka koje kod nas drže djecu u kući. Tamo dijete od svoga rođenja boravi na otvorenom, u prirodi uglavnom bez ijednog dijela odjeće. Em su sami od sebe crni, pa još kada cijeli dan borave na žestokom afričkom suncu, postaju kao figure od uglja. U početku dok dijete ne može hodati, mama ga, bilo što da radi, nosi na leđima, a kada prohoda, priključuje se odraslijim u igri na otvorenom i pentranju po drveću.

Promatram, njih nekoliko desetaka za nekoliko minuta već je tu. Potpuno ili napola goli. Svi bosi. Svi nasmijani. Skaču, trče, dovikuju se, govore nekim nama nepoznatim jezikom, guraju se da što prije dođu do nekoga od nas. Žele nas pomilovati i dotaknuti nas. Posebno su im interesantne žene koje su s nama doputovale, Marija i Nada. A tek kada su opazili našeg najmlađeg suputnika, malog Ivana. Tada je nastala prava vriska. Svi ga hoće dotaknuti i opipati. Izgleda im nestvarno. Bijelo dijete sigurno nisu nikada vidjeli. A mali Ivan sav u panici. Maloprije bio bijel a sada k tomu još i pocrvenio. Ne razumije njihovu znatiželju pa se prestrašio, pokušava pobjeći, a nema kamo pobjeći. Sa svih strana izviru novi crni vršnjaci i vršnjakinje. Došla mi je u pamet ona zgoda kada je jedan biskup crnac bio u posjetu jednoj obitelji u Europi. Ta obitelj je imala malog sinčića. Kada je mali vidio da će biskup noćiti kod njih, upitao je mamu hoće li se biskup prije spavanja oprati da ne ostanu crne mrlje na posteljini. Malome je eto biskup vjerojatno ličio na dimnjačara. Možda se i naš Ivan bojao da na njemu ne ostanu crne mrlje od ruku malih znatiželjnika pa se zbog toga bojao njihova dodira.

Jedan od dječaka došao je do mene i uhvatio me za ruku. Pogledao mi je ravno u oči da otkrije kako ću reagirati. Kada sam mu se nasmijao i stisnuo njegovu ručicu bilo mu je drago. Spustio je pogled prema mojoj ruci i počeo prebirati prst po prst. Okretao je moju ruku sad gore sad dolje. Povlačio je svojim prstićem neke crte po mome dlanu. Kao da nesto crta ili piše. Dok se on tako zabavljao s mojom rukom, gurali su se i ostali da me uhvate za ruku. On se sada odjednom postavio u ulogu nekakvoga mog zaštitnika. Čvrsto je držao moju ruku i jasno dao svima do zanja da me ne dotiču. Zašto, ne znam. Prepustio sam se potpuno njegovoj volji i zaštiti. Neka uživa kada mu je to zadovoljstvo.

Medu djecom primijetio sam i jednu djevojčicu. Po mojoj prosudbi imala je svega sedam-osam godina. Na glavi je nosila veliki pladanj i na njemu nešto kao uštipci. Poslije ću saznati da se radi o jednoj vrsti jela koju ljudi ovoga kraja prave od brašna jedne gomoljaste biljke. Mama je svojoj kćeri rano ujutro napravila nekoliko uštipaka, stavila joj na pladanj i poslala je kroz selo da to proda. Pitao sam se kome li će to prodati kada nitko nema novaca a svima je dostupno to isto korijenje. No nije to jedino pitanje bez odgovora. Već je bilo oko jedanaest sati a nije prodala niti jedan komad. Svi su još bili na pladnju. Ovdje sam primijetio i jednu interesantnost. Ova djevojčica je tako spretno hodala i na glavi držala pladanj s uštipcima ne pridržavajući ga rukama. I još nešto. Oko nje se vrtjelo ili bolje rečeno i ona se vrtjela u mnoštvu djece. Nikome nije palo na pamet da je gurne ili da joj rukom sruši pladanj s glave i prospe uštipke, što bi kod nas djeca vjerujem odmah učinila a poslije se smijala njezinoj nesreći. Ne, nju nitko nije dirao. Neka radi svoj posao koji joj je mama dala u zadatak.

Daju nam znak da nas vrač čeka da uđemo. Kako god pogledam vračevu kolibu i nas, čini mi se da neće biti mjesta za sve. Dakle, bit će ponovno viška. No i ovdje se pokazala ispravna ona narodna; "Kuća nije tijesna gdje čeljad nisu bijesna." Malo-pomalo svi smo ušli. Na sredini jedine prostorije u kolibici u mraku sam malo-pomalo raspoznavao da na klimavoj sklopljivoj stolici, kao ona što je nosimo na plažu, postavljenoj u sredini, sjedi krhki starac u šarenoj nošnji kakve smo i mi dobili za poklon. Rukuje se sa svakim posebno, ali ne ustaje. Ne dopušta mu to njegovo dostojantvo i titul koji nosi. To je dakle seoski vrač. Nema ni kljova oko vrata ni alkice u nosu ni kričavih boja na licu. Mršavi starac u dvodijelnoj pidžami. Glava mu liči na jedan veliki, preprženi čvarak. Nakon pozdrava svaki od nas tražio je dio prostora gdje će se smjestiti. Uspjelo nam je. Biskupu i damama dali smo da sjednu na zemljani krevet na kojem je bio prekrivač od rogozine. U početku su nam i bis­kup i dame bili zahvalni a poslije će mrmljati. Naime, počeli smo priču, o čemu bi drugom, nego o poslu seoskoga vrača. Pokazao nam je u jednom kutu žrtvenik na kojem su se vidjeli tragovi vatre, voska i krvi žrtvovanih životinja. U svome zanimljivom izlaganju rekao nam je da njegov narod jako mnogo drži do svojih pokojnika. Prikazuju im žrtve i traže njihovu pomoć. Slijedilo je moje pitanje gdje pokapaju svoje pokojnike, jer nigdje nismo vidjeli groblje. Rekao je da ih kopaju negdje u kući ili u blizini kuće. Tada je pokazao na onaj svoj zemljani krevet na kojem su sjedile dame i biskup i rekao: Evo tu, ispod toga ležaja pokopan je moj otac. Dame su spontano uzviknule „JUH“ i uzvrpoljile se i vjerojatno pocrvenjele, što u mraku nismo mogli vidjeti, Osjećale su se neugodno što pred ovim starcem sjede na grobu njegova oca. On je primijetio njihovu nelagodu i rekao da to ništa ne smeta i da ostanu mirno sjediti. I on svaku noć spava na grobu svoga oca. Dok je vrač pričao o svome poslu, primijetio sam da u jednom kutu žmirka nešto kao četiri oka. Kada su mi se oči malo prilagodile tami, vidio sam da su tamo dvojica crnih mladića. Kasnije će nam vrač reći da su to dvojica njegovih učenika, budući seoski vračevi.

Sve što je lijepo, kratko traje. Tako nam se i ovo drago druženje sa seoskim vračem učinilo kratko. Ali trebalo je poći. Ni odavde nismo pošli a da se ne fotografiramo. Svatko od nas želio je imati uspomenu na druženje sa simpatičnim starcem, seoskim vračem u Adjarri. I dobio je.

 

Pripremio Anto Butić, svećenik