Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  22. ožujka 2017.

 

Razgovor "Čovjeka" i njegove "Sjene"

15. svibnja 2012.
Preuzeto iz knjige dr. Anto Kovačević: ČOVJEK I NJEGOVA SJENA

Ako šutiš - šuti iz ljubavi.

Ako govoriš - govori iz ljubavi.

Ako opraštaš - opraštaj iz ljubavi.

 

Sv. Augustin

 

Čovjek: Gospodine Kekiću, zajedno smo nastupili kod prof. Tomca u njegovoj emisiji »Oči u oči«, na Z1 televiziji, gdje ste ustvrdili da Vaši kolege udbaši i danas »drmaju« Hrvatskom.

Sjena: To se vidi iz zrakoplova. Oni nisu nestali padom Berlinskog zida i početkom demokratskih promjena 90-ih. Komunizam je mrtav, ali je živ u Hrvatskoj po nositeljima bivšeg komunističkog sustava, koji su i dalje među nama. Devedesetih su se oni samo pritajili. U sebi se nisu promijenili, samo su se prilagodili. Mi smo ljudi za sve sisteme i sva vremena. Nas treba svaka vlast jer smo zanatlije i profesionalci. Pogledajte samo film Krste Papića »Priča iz Hrvatske«, »Dugu, mračnu noć« Antuna Vrdoljaka ili »Četverored« Jakova Sedlara i sve će Vam biti jasno. Udbaši su danas u svim strankama, bez obzira na ideološki predznak, bez obzira radi li se o HSS-u, HDZ-u, SDP-u ili HNS-u - svejedno. Njima je važno biti na vlasti ili barem pri njoj. Pogledajte tko drži medije. Glavna pera su udbaška pera. Crkva nije ni za vrijeme Tita bila napadana kao što je danas. Pogledajte gradonačelnike gradova, načelnike općina, župane županija i njihove zamjenike pa će Vam sve biti jasno. Oni su sretni što je dokumentacija o nekadašnjoj doušničkoj mreži uništena. Svaki operativac nekadašnje tajne službe jako je štitio svoga suradnika. Našim suradnicima smo davali kodna imena poput Sove, Jastreba, Orla - imali smo pravi zvjerinjak.

Čovjek: Znači li to da je Joža Manolić bio u pravu kada mi je rekao, na riječkom Korzu, da je on stvorio Tuđmana. Tom me je prigodom pitao što ja imam toliko protiv udbaša kada su oni stvorili Hrvatsku. Na to sam mu odgovorio: »Joža, ono što ste vi (udbaši) pomogli Tuđmanu u stvaranju hrvatske države - zaslužili ste spomenik do neba. Ali, ono što su udbaši radili protiv Hrvatske do 1990. - zaslužili su visjeti na tom istom spomeniku. Jer, dok su tvoji ljudi trovali blaženoga kardinala Stepinca u zatvoru, moja pokojna majka Lucija se potiho molila, u strahu, Bogu za tog istog čovjeka. Bez raščišćavanja prošlosti, Joža, nema zdrave budućnosti.«

Sjena: Svima nama udbašima bilo je jasno 80-ih godina da se sve klima i raspada. Hrvatska služba državne sigurnosti, koliko ja znam, u to doba je vjerovala da će Jugoslavija otići u labavu konfederaciju. Tada je to značilo da Tito neće postati apsolutni negativac. Godine 1986. i 1987. udbaška elita je obavljala informativne razgovore sa svim hrvatskim disidentima, koje je do tada obrađivala. Došli su do zaključka da je dr. Franjo Tuđman jedan od podobnijih i najbolji kandidat za tranziciju. Nije Tita smatrao crnim vragom, za razliku od većine vas ostalih. Zato je prvi, u odnosu na sve hrvatske disidente 1987. godine dobio putovnicu, kako bi u emigraciji okupio snage za ono što se kasnije događalo 90-ih.

Čovjek: Dakle, izabran je čovjek koji je zajamčio vašoj UDB-i da lustracije biti neće?

Sjena: Što se mene osobno tiče, nije problem u lustraciji, nego u strahu da ne dođe do osvetničkih likvidacija.

Čovjek: Jeste li se bojali lustracije?

Sjena: Ne, nisam se bojao. Lustracija bi značila daje nama, koji smo do tada radili za UDB-u, zapriječen ulaz na javne i državne funkcije. Pa što onda? Ja sam očekivao lustraciju i smatrao sam to prirodnim i normalnim. Služili smo bivšem režimu i ne može se nova zgrada raditi od staroga materijala. No, desio se apsurd hrvatske demokracije, da najmoćniji čovjek u državi postaje onaj koji je davao naloge za ubojstva Hrvata. Nije li apsurdno da Njemačka sudi za zločine nad Hrvatima, a hrvatsko pravosuđe ni makac - ono šuti. To Vam je dovoljno da vidite kakvo je stanje duha u hrvatskom društvu. Očekivao sam lustraciju, no ona nije obavljena. I ja sam postao zaposlenik iste ustanove koja je promijenila samo ime u SZUP U samostalnoj Hrvatskoj SZUP je naslijedio komunističku tajnu policiju UDB-u. Tako sam ostao u državnoj instituciji sve do 1995. godine, bez obzira na promjene 90-ih godina.

Čovjek: Znači, udbaši su ostali na svim pozicijama netaknuti, samo pod nekim drugim nazivom?

Sjena: Pa vidite, bio je rat. Pokazalo se da je profesionalizam, u tom trenutku, bio važniji od naše udbaške prošlosti. Tvrdim Vam da obavještajno-analitički mozak jednoga Zdravka Mustača neće nitko nadmašiti. Tehnika tajnih službi ionako je uvijek ista. U odnosu na UDB-u danas se promijenila samo profesionalna etika.

Čovjek: Kako to?

Sjena: U ono doba, dok sam radio u UDB-i, ni jedan tajni agent nije smio pokazivati daje tajni agent. Početkom 90-ih to je postala moda, valjda zbog špijunskih filmova. Smiljan Veljić, jedan od prvih mojih šefova u SZUP-u, toliko se uživio u tu ulogu da je stalno odlazio u Lučko vježbati gađanje poput Jamesa Bonda. Često su izmišljali informacije ili prikupljali ogovaranja, kako bi svoj posao prikazali što mističnijim, a oni sami sebi bili što važniji. Iskaznice SZUP-a ispadale su im, tobože, slučajno pred konobaricama, poglavito ukoliko su one bile zgodne, kako bi one to vidjele.

Čovjek: Izgleda da je istinita ona: »UDB-a je naša sudba!«

Sjena: Vi, Veselica i ekipa, koji ste suđeni za nacionalizam kao klasni neprijatelji, imat ćete s ljudima poput Jože Manolića i mojih nekih kolega udbaša, problema i na nebu. I gore će vas oni proganjati. Napravit će za vas zatvor, jer ste im u zatvoru najbolji.

Čovjek: Šalite se?!

Sjena: Da, u svakoj šali ima pola istine. Ne zaboravite, to je takav soj ljudi koji se nikada neće niti može promijeniti u svom mentalnom, boljševičkom sklopu. Sjećam se razgovora s Jožom Boljkovcem, kada je pokojni predsjednik dr. F. Tuđman imao ovlasti imenovati u Županijski dom Sabora svojih pet ljudi. Pitao sam Jožu, tada ministra MUP-a, zašto ne uzme Marka Veselicu jer je on [Marko] najveći mučenik i žrtva. Boljkovac je samo odmahnuo rukom, uz obrazloženje: »Kakav Marko, pa on je još uvijek ekstreman.« - Dakle, to je to.

Čovjek: Je li Vama i Vašoj službi bilo teško pratiti me?

Sjena: Pa nije baš bilo uvijek jednostavno. Vi ste imali širok radijus kretanja, ljudi su se lijepili na Vas. Sjećam se jedne zgode, u Zagorju, mislim blizu motela »Presečki«, bila je zima, mjesec prosinac, išli ste za Božić svojima u Posavinu. Tada ste nam nestali. Bili smo nas četvorica i dodali smo gas »do daske« i završili u kanalu. Slupali smo auto, a jedan od mojih kolega (Đ. L. iz Samobora) nažalost je tom prigodom ostao bez bubrega.

Čovjek: To je Bog poslao moga anđela osvete, jer špijunirate nedužna čovjeka.

Sjena: Slušajući Franju Vugrinca, koji je bazdio po »Stocku«, bio sam uvjeren da se radi o opasnom emigrantu i tvrdom nacionalističkom orahu.

Čovjek: Bio sam hrvatski idealist i spreman golih prsa jurišati na barikade, poput mnogih »hrvatskih Don Kihota«. Moje su ideje pobijedile 90-ih, ali u naš »obor« ušli su udbaši, karijeristi, drpislavi - i do dandanas zoblju našu zob.

Sjena: To jest problem vas idealista. Vi ste poput »rijeka pokretali hidrocentrale«, ali brzo ste se razočarali, povukli, a na vaše mjesto došli su moji kolege udbaši, koji se nikad ne razočaraju i ne umaraju. Ne kaže se uzalud: »Nije politika za svakoga.«

Čovjek: Što to znači?

Sjena: Politika je, pjesniče moj, zanat. Zanat je politika. U politici je najvažniji timing (vrijeme). Najvažnije je povući pravi potez u pravo vrijeme, kao u šahu.

Čovjek: Svaka partija (šahovska) može završiti matom, patom i remijem. Pitam se, zašto bi pristala na remi ona strana koja je imala ljudine i Hrvatine i onakve generale poput Gotovine, Markača, Čermaka, heroja Blage Zadra, stožernog brigadira Ante Kotromanovića, brigadira Freda Matića (koji je uništio 8 srpskih tenkova i 1 oklopljeni transporter u bitci za Vukovar) te Josipa Đakića i puno pješaka? I, svakako, heroja duha i pera, Sinišu Glavaševića.

Sjena: Pjevajte, Vi pjesniče, orfejsku pjesmu oblacima. Ipak Hrvatskom vladaju moji kolege udbaši, a ne Vaši domoljubi i bogoljubi koji su robijali po kazamatima bivše Jugoslavije.

Čovjek: Zašto ste prihvatili suradnju s UDB-om?

Sjena: Ja sam posljednja, najmlađa generacija SDS-a SR Hrvatske. Vjerovao sam u Tita i partiju i mislio sam da nema boljega svijeta od tadašnje Juge. I zato sam se tisuću puta pitao zašto Vi, kao mlad, obrazovan čovjek, doktorirao u Beču na njemačkom jeziku, stipendist austrijske Vlade, pred kojim je karijera, život i budućnost, uporno želite rušiti Jugoslaviju i ići u zatvor. Vaša upornost i tvrdoglavost me fascinirala kao i kod doktora Marka Veselice. Pitao sam se kako Vi, na koji način, mislite srušiti najmoćniju policijsku državu u Europi. Bio sam idealist, čist i naivan, kao i Vi, samo na suprotnoj strani.

Čovjek: Jeste li za lustraciju i pomirbu?

Sjena: Da, apsolutno, iako se bojim daje za lustraciju malo kasno, ali ona je potrebna barem na moralnoj razini. Mislim da ovo što nas dvojica radimo može biti putokaz lustraciji bez zakona o lustraciji. Robijaš pruža ruku pomirnicu u ime hrvatske budućnosti. Veliki je problem što moji kolege udbaši šute i ne žele javno govoriti. Ali, bez raščišćavanja prošlosti nema zdrave budućnosti.

Čovjek: Čini mi se da živimo u dvije paralelne Hrvatske, koje ne žele ni čuti ni znati jedna za drugu. Nikada nismo bili ovako podijeljeni kao danas. Prilično shizoidna situacija. Pitam Vas, kajete li se?

Sjena: Ja sam samo čovjek, pa makar i »iz sjene«. U životu ima najviše kajanja, kaže veliki Sokrat.

Čovjek: Sto radite danas?

Sjena: Obnovio sam kapelu sv. Jelene, u župi Lipa, a po njoj dao sam ime svojoj kćeri Jeleni. Sretan sam daje za taj kraj kapelica sv. Jelene postala kultno mjesto. Upravo obnavljam kapelicu Sv. Duha, u općini Bosiljevo, koja je totalno zapuštena već 50 godina. U njoj je 1962. godine posljednji put služena sveta misa, a to će biti upriličeno ponovno 26. svibnja 2012. godine, na blagdan Duhova, kada će svetu misu predvoditi biskup Juraj Jezerinac.

Čovjek: Bravo! Pa Vi se već ozbiljno pripremate za nebo, barem za čistilište. Ali, budući da će nas Gospodin suditi po našim djelima i srcu, vjerujem da imate šanse, te da ćete ipak dobro proći, jer čovjek je najveći u trenucima priznanja grijeha.

sjena

Dr. Anto Kovačević i "njegova sjena", gosp. Željko Kekić



Objavljeno s dopuštenjem auktora knjige