Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. rujna 2017.

 

Garevačke majke su izrekle konačnu presudu: "Bog neka im sudi"

22. svibnja 2012.
"Katolički tjednik" objavio razgovar s garevačkim svećenikom vlč. Antom Burićem

BuricAntoBosanska Posavina je u posljednjem ratu doživjela različite strahote. Mnogo njezinih žitelja je pobijeno, ranjeno ili protjerano. No, nije to prvi put da ova zemlja biva natopljena ljudskom krvlju. Selo Garevac, nedaleko od Modriče, može o tome puno ispričati prisjećajući se događanja s kraja II. svjetskog rata. Svjedok tog vremena, koji je tada bio dječak, jest i vlč. Anto Burić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. U mjesecu svibnju kada se Hrvati prisjećaju svoje najveće tragedije u povijesti koja je otpočela, po okončanju II. svjetskog rata, na Bleiburškom polju, a nastavljena diljem Slovenije, Hrvatske i BiH, razgovarali smo s vlč. Burićem o stradanju Hrvata u njegovu rodnom mjestu Garevcu. Prema popisu koji je sačinio i u svojoj knjizi pod naslovom Burića štala objavio vlč. Vlado Jagustin, nestalih (čitaj: likvidiranih) i pobijenih hrvatskih vojnika koji su bili zatočeni u Burića štali i okolnim mjestima iz ovog naselja je 244. Garevac je zbog toga više od pola stoljeća bio zavijen u crno – i doslovno i figurativno.

Vlč. Buriću, svojevrstan simbol stradanja Hrvata ovog kraja u II. svjetskom ratu je Burića štala. Možete li nam kazati što se krije iza ovog imena?

Burića štala! Kada bismo danas nekome, tko ne zna o čemu je riječ, spomenuli ovo ime, ovaj pojam, iskrsnula bi mu najvjerojatnije u mašti slika neke velike farme za uzgoj junadi ili bikova. No, Burića štala je sasvim nešto drugo. Ona je simbol najvećega grupnog zločina na području Bosanske Posavine po svršetku Drugog svjetskog rata. Burića štala je predvorje triju stratišta - triju klaonica: Pašinca, Bajera na Bosni i Save, iz kojeg nisu izvođeni na klanje bikovi nego su u tri noći odvedeni i likvidirani hrvatski domobrani, mladići i oženjeni sinovi Garevca i okolnih mjesta s desne strane Bosne. Burića štala je, dakle, od zemljopisnog, pa idemo reći i gospodarskog lokaliteta postala nezaobilazni povijeni “lokalitet” – bitna točka u povijesti ovoga kraja. Prestala je biti vlasništvo Pere (Perende) Burića. Prešla je u vlasništvo povijesti.

O ovomu se, dakako, nije smjelo govoriti. Na temelju čega se može rekonstruirati događaj?

Istina je da se dugi niz godina o ovom događaju koji se zbio u Burića štali nije smjelo javno govoriti. No, treba znati da je Garevac bio kompaktno i prilično veliko selo. Iako se nije smjelo javno o tome govoriti, taj događaj nije otišao u zaborav. U usmenoj predaji u samom selu, kod njegovih žitelja i puno šire, spomen na ovu tragediju živio je i ostao živ i prisutan kroz cijelo vrijeme do današnjih dana. Prepričavalo se na seoskim sijelima. Majke su svojoj maloljetnoj djeci svjedočile o ovoj tragediji i o tome kako su svoj život završili njihovi očevi, stričevi, ujaci, a kod nekih i braća. Kada bi s djecom prolazile pored Burića štale križale bi se i na djeci pravile znak križa. Crnina na majkama i suprugama poginulih godinama je pobuđivala znatiželju onih koji su o tome željeli nešto čuti i saznati. Ta crnina nesumnjivo je mamila pitanje: Zbog čega je i zbog koga tako dugo nose? Mnoge majke i supruge nisu je skinule do svoje smrti. Kao svjedoci ove tragedije ostalo je i nekoliko onih koji su bili zatočeni u Burića štali, a pobjegli su u tijeku prijevoza na stratište ili sa samog stratišta, te nekoliko onih koji su pušteni. Među njima je bio i moj, sada već pokojni otac. Rezultat ove tragedije je i pjesma o Burića štali koja se nalazi objavljena na web stranici www.garevac.net. U prvim stihovima ove pjesme sažeta je bit ove tragedije. Mudri seljak-pjesnik u nekoliko riječi rekao je sve. On pjeva: “Mladi ljudi, momci neženjeni, u Burića štali pobijeni. Što je mogla, pokrila je trava, a što nije, odnijela je Sava!” U skrovitosti obiteljskih domova, na seoskim večernjim sijelima, uz debelu žicu violine često je bila ispjevana i popraćena suzom.

Osim usmene predaje postoje i nepobitni pisani dokazi. Krunsko mjesto među njima svakako zauzima popis zatočenih i likvidiranih u Burića štali koji je suvremenik tih događanja, modrički župnik Franjo Jurić, poslao Nadbiskupskom ordinarijatu 25. 7. 1946. Ovaj dopis nalazi se u pismohrani Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanakog. U tom dopisu vrlo lijepim rukopisom navedena su sva imena stradalih. S pravom možemo tvrditi: Ako je itko znao što se tamo zbivalo, to je svakako tadašnji modrički župnik, čijoj župi je tada pripadao i Garevac. Neke od potvrda ovog nemilog događaja nalaze se i u modričkom župnom uredu. To su potvrde o proglašenju mrtvima onih čije su supruge kasnije željele sklopiti brak. Vjerujem da se mnogo materijala o tom događaju nalazi i u pismohranama općina: Modriča, Doboj i Sarajevo. No, nažalost, nitko se još uvijek nije potrudio da to prikupi.

U proljeće 1945. partizani su napali selo. Vi ste tada bili dječak. Čega se najviše sjećate iz toga vremena?

Iako je to bilo zaista davno, uspomene su još uvijek vrlo žive. I kod mene kao i kod svih starijih osoba najupečatljivija su sjećanja na događaje iz djetinjstva. Što vrijeme više odmiče češće se vraćamo na njih. Zato kažu da starije osobe žive od uspomena. Ova činjenica je okarakterizirana još nečim. Naime, to nisu bila ona svagdanja seoska događanja. To je bilo nešto iznimno, nešto što se čvrsto urezuje u bilo čije, a posebno u dječje pamćenje. Osim toga, želim reći da se sve to događalo meni “pred nosom”. Kuća u kojoj sam rođen i u kojoj sam tada živio udaljena je svega stotinjak metara od Burića štale. Moj tata, stric i ujak bili su u štali. Možda nije nevažno spomenuti da stražari oko štale nama djeci nisu baš posebno posvećivali pažnju kada smo se tu motali i “njuškali”. A nama je to bilo vrlo zanimljivo.

Kada je riječ o događajima pojedinačno, teško bi bilo nabrojati sve čega se sjećam, jer je toga u vrlo kratkom vremenu bilo zaista mnogo. Također, vrlo je teško odlučiti se što izdvojiti. No, ako bih želio nešto izdvojiti, onda bi to bili oni sati povlačenja – bijega skelom preko rijeke Bosne. Sada mi se čini da me tada nije bilo strah jer nisam znao kolika je opasnost, no danas se naježim kada se toga sjetim. Meci fijuču iznad glava, padaju oko nas i dižu prašinu i pijesak. Poneki vrisak kada metak nekoga pogodi. Žene nose zavežljaje i malu djecu na jednoj ruci, a u drugoj tegle kravu ili volove. Starci i starice drmusaju se, zamotani u seljačke ponjave natovareni na volovska kola. Između nogu vrzmaju se, od eksplozija prestrašeni psi. Sveopći metež, vriska, dozivanje, guranje tko će ugrabiti mjesto da uđe u skelu, prizor koji se ne može vidjeti ni u najuspjelijem ratnom filmu. No, to nije bio film. To je bila stvarnost onog trenutka. U ovom povlačenju Garevac je ostao potpuno pust. Ostali su samo oni koji se nisu bojali ostati. A njih je bilo samo nekoliko. Druga, vrlo jaka slika koja mi se urezala u pamćenje je ono poslijepodne kada su domobrane, koji su se predali, doveli u Andrića njivu nasuprot tadašnjega i današnjeg garevačkog groblja. Nekoliko stotina muškaraca sjedi ili čuči u travi zgusnuti jedni uz druge. Nije im bilo dopušteno stajati. Oko njih na udaljenosti od desetak metara, na svakih desetak metara, po jedan partizan s uperenom puškom ili strojnicom prema njima. Na dvije ceste, koje s dvije strane okružuju ovu njivu, njihove majke i supruge. Dozivaju ih po imenu i mašu im. Djeca trčkaraju i uzvikuju: “Tataaa!” I na kraju ona za mene dječaka, najbolnija slika: Nedjeljno jutro sljedeće nedjelje, kada je skoro čitav Garevac otišao na stratište Bajer (obala Bosne) u Šištri. Na kolskom putu dva mala grobna humka napravljena od prašine i pijeska. Na njima dva mala križa – dvije prekrižene vrbove šibe i na njima po jedan mali vjenčić od proljetnog cvijeća. Grobovi i vijenci onima čija su tijela otišla niz Bosnu. Žene nariču. Ljube ugaženu travu, miluju rukama zemlju gdje su njihovi sinovi i muževi napravili svoj posljednji korak, ondje, na svojoj njivi, na putu kojim su bezbroj puta prošli. Niz visoki bajer tragovi krvi. Tek tog trenutka postao sam potpuno svjestan što se to zapravo zbilo. Shvatio sam tada da je velika drama završena. Zastor je pao. Ostali su samo tragovi krvi i neopisiva bol.

Koji je kontekst stradanja u Burića štali? Partizani su morali pohvatati ljude. Kako je do toga došlo? Jesu li vođene borbe?

Ne znam što su partizani morali učiniti, no svakako, stradalnici Burića štale nisu bili pohvatani. Oni su se, vođeni obećanjima koja su im dana, predali. Uzdignutih ruku, bez oružja pregazili su Bosnu na takozvanom Donjem gazu. Kasnije ćemo svi shvatiti da su bili prevareni. Ipak, za njih će ova spoznaja kasno doći. Da su znali prije, sigurno se ne bi predali i vjerojatno bi ih više ostalo na životu. Nakon predaje bili su dovedeni tu gdje su se tog popodneva našli – na Andrića njivi, a zatim su propraćeni u Burića štalu. Borbe su davno prestale. Zapovjednici ovih jadnika su se povukli. Za većinu od njih ne zna se kamo. Vjerojatno preko Save. Većina onih koji su provedeni u Burića štalu tijekom rata nije bila preko Bosne i nije se borila na odžačkoj strani. Oni su bili po svojim selima s desne stranu Bosne kao prva crta obrane. I to nisu bili ustaše, iako su okarakterizirani tako, nego domobrani u doslovnom i vojničkom smislu ove riječi.

Može li se reći da je stradanje hrvatskih vojnika zatočenih u Burića štali bio plod “ratnog ludila”, odnosno proizvod slučajnosti? Je li vrhovna partizanska vlast na čelu s Josipom Brozom mogla znati za ovaj zločin?

Za stradalnike Burića štale nikako se ne može reći da je to bio proizvod slučajnosti. Treba imati na umu da se tragedija Burića štala dogodila 15-ak dana nakon službenog završetka rata. Vojske, ili većina njih tih dana, bile su daleko od ovih prostora. Ostali su samo oni kojima je bilo naređeno da okončaju ovu tragediju. Stoga bi se moglo slikovito reći da je većina njih “kupila čahure”, slavila i pjevala pobjedničke pjesme. Tragedija Burića štale je zasigurno plod “hladne glave” i detaljnog promišljanja. Planirana je otprije, u tančine smišljena i prema detaljnom programu okončana. A odgovor na pitanje, je li partizansko vrhovno vodstvo znalo za ovaj zločin? Moje osobno mišljenje i moj odgovor je da su znali. Još jednom napominjem da je ovo poratni zločin kada više nije bilo onolikog meteža kao u dane rata. Stoga su mogle ići i vjerojatno su išle informacije prema pretpostavljenima među kojima je i tadašnji vrhovni zapovjednik Broz. Drugo, ovdje nije stradalo nekoliko ljudi, nego nekoliko stotina njih. Treće, ovo nije pogibija na fronti, u sukobu, nego likvidacija onih koji su se dragovoljno predali. Teško je, dakle, vjerovati da vrhovna komanda nije za to znala. A ako je znala, onda je izvedena prema njihovoj naredbi.

Možemo li govoriti o statističkoj dimenziji ove tragedije? Je li poznato koliko je ljudi stradalo i je li itko preživio?

Što se tiče statističkih podataka koji govore o likvidiranima, puštenim i onima koji su pobjegli, može se s velikom sigurnošću govoriti, posebno na temelju spomenutog dopisa modričkog župnika. Prema tom popisu nalaze se podaci u knjizi vlč. Vlade Jagustina Burića štala.

Je li Vam poznato ili biste mogli naslutiti tko su bili izvršitelji zločina?

Prema priči pokojnog Marka Andrića zvanog Pušak mogu se naslutiti izvršitelji ovog zločina. To njegovo kazivanje sam već objavio na spomenutoj internetskoj stranici.

Je li „obični svijet“ znao što se događa u to vrijeme i kako su reagirali? Jesu li pokušavali kontaktirati svoje koji su bili zarobljeni?

Kako ne bi znali! Burića štala je u sred sela, kraj glavne ceste koja vodi kroz selo. Susjedne kuće su od štale bile udaljene svega nekoliko desetaka metara. Dakle, to nije građevina na osami. Istina, iz najbližih kuća u vrijeme odvođenja na likvidaciju i ukućani vlasnika štale su istjerani - udaljeni. Kako je to lukavo i planski učinjeno objavio sam u tekstu Burića štala – rana i ponos Garevca. Kada je riječ o kontaktu sa zatočenima, mogu reći da je jedini kontakt sa stražarem ostvarila žena Matije Burića, čija je kuća bila uza samu štalu. Dala je stražaru “struku” dukata da joj puste sina. Ostali su pokušavali, provirujući negdje kroz među, vidjeti nekoga svog. Pristup štali nije bio nikome dopušten, osim onoj nekolicini garevačkih partizanskih suradnika. Mnoge Garevljanke su tijekom ta tri dana dolazile u bašču Markice Cvitkušića, koja je bila niti stotinjak metara od štale, i uzimali motiku i kobajagi kopali bašču, a ustvari krišom su gledali prema štali. Oni rijetki, koji su morali proći pored štale u vrijeme dok su u njoj bili zatočenici, morali su okrenuti glavu na drugu stranu i “gledati” u među dok ne prođu. Priče o nekakvom dodavanju hrane su puka izmišljotina, neprimjerena situaciji trenutka i nitko pametan neće u nju povjerovati.

Garevac je prije II. svjetskog rata bio “čisto” hrvatsko-katoličko selo. No, je li među Garevljanima bilo onih koji su surađivali s partizanskom vlasti?

Nekoliko hrvatskih obitelji u Garevcu bilo je u ratu „crveno ofarbano“. Mještani su znali koji su to. Zato se i dogodio jedan zločin kojeg su ustaše iz jednog susjednog sela napravile likvidiravši jednu takvu “crvenu” obitelj. No, osim ovih koji su ubijeni, bilo je još nekoliko. Ako bih morao reći neku brojku, onda bi ona bila negdje oko šest ili sedam osoba. Kada se odlučivalo o sudbini zatočenih oni su bili prisutni kod Burića štale i mislim da je njihova riječ bila odlučujuća. Smatram da su mogli učiniti da puštenih bude još mnogo više, ako ne i svi.

Postoji li mogućnost, prema Vašem mišljenju, za procesuiranje zločinaca?

Pitanje procesuiranja je vrlo kompleksno pitanje. U njemu se može dogoditi da dođe do sukoba onog što nam kršćanko vjerovanje nalaže vjerovati i onoga što procesuiranjem želimo postići. Vjera nam nalaže praštanje, a događa se da procesuiranje vrlo često bude izraz naše želje za zadovoljštinom u obliku kazne, moglo bi se reći želja za nekom vrstom osvete, što nije u skladu s našom vjerom. To dvoje kod katolika ne može ići zajedno. Tu može, dakle, doći do sukoba vjere i prakse. Kada bismo imali potpuno nepristrane sudove, vjerodostojne, reći ću bogobojazne svjedoke, koji će iznijeti samo istinu, te oštećenu stranu, kojoj je stalo samo do saznanja prave istine, a ne do kazne koja će im dati zadovoljštinu, takvo procesuiranje je potpuno opravdano. No, gdje u svijetu postoji takav sud? Nigdje! Umanjuju se brojke, uvećava ili minimalizira krivnja, svjedoci često lažu u korist ili na štetu optuženoga. Rezultati presude su često zbunjujući. Doživjeli smo to nedavno u nekoliko prilika. Kada je riječ o procesuiranju zločinaca Burića štale, on je već odavno dovršen. Garevačke majke-junakinje znale su tko je to učinio. One same su bile svjedokinje toga. Nitko im drugi nije trebao. One su izrekle i konačnu presudu. Ona je glasila: “Bog nek' im sudi!” Svi drugi procesi su nepotrebni i suvišni.

Što na kraju možemo izvući kao pouku iz simbola Burića štale?

I Burića štala kao i bezbroj drugih slučajeva potvrđuje onu latinsku “Homo homini lupus est” „Čovjek je čovjeku vuk“. Znam da će rijetko tko prihvatiti ovo što ću reći. A to je: Krajnje vrijeme je da čovjek čovjeku postane čovjek. SVI smo stvorenja jednog istog Stvoritelja. SVI smo djeca istih praroditelja Adama i Eve. Za SVE nas je jednako tekla iz istih Kristovih rana ista Kristova otkupiteljska Krv. Dok to ne shvatimo i u životu ne prihvatimo i počnemo provoditi, bit će još „Burića štala“, „Jazovki“, „Hudih jama“, „Katinskih šuma“, „Jasenovaca“ i „Bleiburga“. A zar nam nije već dosta crnih marama i ranjenih srdaca?

Ovu je tragediju već opisao Marko Babić u knjizi Bosanskoposavski Bleiburg. Jeste li imali prigodu čitati ovu knjigu i što Vi kao – iako u onomad dječačkoj dobi – svjedok toga vremena kažete na njezin sadržaj?

U gomili knjiga koje imam i koje sam pročitao je i knjiga gospodina Marka Babića: Bosanskoposavski Bleiburg. Pročitao sam je i na stranici www.garevac.net objavio svoj vrlo iscrpan i opširan komentar pod naslovom ISTINA DR. SC. MARKA BABIĆA O "BOSANSKOPOSAVSKOM BLEIBURGU". Oni koji žele znati što sam o toj knjizi rekao neka pročitaju taj osvrt. Ovom prigodom ću reći samo sljedeće: Stoput bi bolje bilo da se ova ili bolje reći ovakva knjiga nije ni pojavila. Bezbroj neistina i nebuloza je u njoj i daje vrlo ružnu sliku o događaju koji je zaslužio poštovanje. Kod svih koji budu čitali tu knjigu i ostala svjedočenja, najblaže rečeno, doći će do zabune. Sama činjenica da njezin autor nikada nije bio u Garevcu govori sve. Razlog brzopletog tiskanja ove knjige (onog dijela o Burića štali) nije povijesna istina nego novac koji je za nju dobiven.


Katolički tjednik