Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  20. listopada 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (12)

3. lipnja 2012.
Piše: Anto Burić, svećenik
MJESEC POD KREVETOM

Postoji šala koja kaže kako je jedan hrvatski političar nedavno posjetio Kinu koja ima oko milijardu stanovnika. Kada je tamo došao, sav se satro da svome kolegi po rangu rastumači gdje se nalazi Hrvatska, što sve proizvodi, po čemu je poznata i tako dalje. Tada je Kinez upitao svoga kolegu iz Hrvatske: "A koliko ta vaša Hrvatska ima stanovnika?" Kolega Hrvat mu je, kažu tvorci ove šale, odgovorio: "Nešto više od četiri i pol milijuna." Tada mu je Kinez rekao: "A zašto ih nisi poveo sve?" Dok drugi kažu da ga je upitao: "U kojem su hotelu odsjeli?" Misleći pritom da su s njime došli svi.

beninHrvatski narod je malen narod. Mnoga afrička plemena za koje mnogi od nas nisu nikada ni čuli brojčano su mnogo veća nego hrvatski narod. No i pored toga što smo malen narod, imamo relativno velik broj misionara koji djeluju u misijskim zemljama. Razasuti su po Africi, Aziji i Južnoj Americi. Neki djeluju u prašumama Amazone, neki u afričkoj pustinji Sahari. Neki su u Indiji, neki u Kongu, Malaviju ili Peruu. Jedni su medu gubavcima, dru­gi spasavaju djecu od zala ulice, treći odgajaju domaće svećenike, četvrti brinu o gladnima. A svi zajedno riječju i djelom svjedoče Isusovu ljubav prema svakom čovjeku, osobito prema onome koji pati. Neki naši misionari slave svetu misu u priprostim seoskim crkvicama od blata i slame, drugi u pravim katedralama. Nekima je do prvog telefona ili prodavaonice ne­koliko stotina kilometara, neki ne stanu na asfalt dok ne zakorače u Europu. Do nekih naša pošta putuje tjednima i mjesecima, a do nekih ne dođe nikada. Tako se dogodilo s onih stotinu dolara koje sam u pismu poslao sestri Silvini u Indiju. Neki od njih žive u najljepšim prirodnim područjima kugle zemaljske - u miru, dok nekima danonoćno meci zvižde oko uši­ju i život svakoga trena visi o koncu. Nekima život za­gorčavaju malarični komarci, neki se na putu susreću s krokodilima i tigrovima. Pravo šarenilo krajolika i doživljaja. Sve na svoj način interesantno, zanimljivo i iznimno, ponekad i opasno.

Pozivam vas sada u jednu avanturu u mislima.

U jednu našu misiju. Kada kažem našu, onda želim reći da njome upravlja naš misionar. Pitam vas recimo: Kako biste se osjećali kada bi se probudili u neko doba noći i ispod svoga ležaja ugledali kako se u vodi ogleda puni ili mladi mjesec? Pomislili biste da sanjate kako letite na letećem tepihu iz istočnjačkih priča. Ili, kako biste primi­li vijest da ubuduće morate piti vodu koja je na svome, stotinama kilometara dugorn toku, saprala toliku prljavšti­nu i u koju vršite nuždu vi i tisuće vaših susjeda? Fuj!!! Gadi mi se i pomisliti na takvo nešto. Ili, kakvi bi vas osjećaji spopali kada biste došli do spoznaje da se u toj i takvoj vodi trebate umivati, prati i u toj vodi kuhati ručak. Znam. Reći ćete: O čemu vi to nama..,? Strpite se, reći ću vam dok vas još malo isprovociram pitanjima. Kakav bi vam bio san kada biste cijelu noć morali slušati kako vas susjed u drugoj kući hrče kao da vam je kod uha? Kako bi­ste se osjećali kada ne bi mogli ni "sami u četiri zida i u četiri oka" reći nekome nešto povjerljivo a da vas netko, bilo da se vozi u čamcu ispod vaše kuće ili ispred nje ili sjedi u susjednoj kući. Reći ćete: Izmišljaš, ili: Ludnica. Ne izmišljam i nije nikakva ludnica. Ovo je nečija stvarnost kao i ona u kojoj mi živimo.

Boraveći u Beninu, posjetili smo župu, misiju, našega misionara velečasnog Franje Jačmenice, Porto Novo. Dvije trećine župljana njegove župe žive onakvim životom kakav sam vam u nekoliko redaka ranije predočio u provokativnim pitanjima. Naime, taj dio njegove župe nalazi se u delti najveće beninske rijeke Oueme. U davno doba još u vrijeme plemenskih sukoba u ovoj državi, jedan dio tog naroda, jedno pleme, da bi spasio život i izbjegao smrt i stradavanje, bježao je pred progoniteljima iz drugog plemena prema jugu. U tom bijegu došli su do područja gdje se prije utoka u Atlanski ocean razlijeva u deltu rijeka Oueme. U bijegu nisu mogli dalje jer se pred njima ispriječila voda a otraga su dolazili progonitelji. Gazili su dokle su mogli i tu počeli praviti privremene nastambe zvane sojenice, i ne misleći da će tu ostati zauvijek. A eto još su uvijek tamo premda bi se bez straha mogli vratiti na tvrdo. Ali i kod njih vrijedi ona naša: Gdje je tko nik'o tu obik'o. Kao građevni materijal za nastambe po­lužile su im bambusove motke i loza. Nekoliko motki zabijali su u glib i na njima na određenoj visini pravili svoje stanište nešto kao ptičje gnijezdo, vežući motke lozom. Tako ih prave i danas. Pod i zidovi, premda ovo nije pravi naziv ni za pod ni za zidove, načinjeni su od bambusovih motki. Dok hodaš kroz "kuću", sva se "kuća" ziblje a pod uvija. Pogotovo pod nekima od nas. Razmišljaš (oni ne razmišljaju) kako se svakoga časa možeš naći u vodi, da ne reknem u... Zato sam pitao kako bi se osjećali da noću ispod svoga ležaja u vodi opazite mjesec, ili kako biste spavali da vam susjed hrče na uho. Jer između motki u podu vidi se voda a između motki u zidovima sve se čuje. Razumije se da prozora nemaju. I što će im. Između motki ulazi i zrak i svjetlo. Namjerno nisam rekao "čisti" zrak. Isto tako se razumije da u ovim nastambama nema ni struje ni vode. Da, rekao sam nema ni vode. Što će im voda u kući kad je voda na sve strane. Ali sam rekao da u tu vodu i nuždu vrše i ujedno je piju, u njoj se umivaju i upotrebljavaju je za kuhanje objeda. Sav život ovih ljudi odvija se na vodi i u vodi. Rađaju se na vodi, žive od vode i rade na vodi i u vodi, umiru na vodi. Ne znam da li pokojnike pokapaju u vodu. Zaboravio sam pitati. A i tko će sve i pitati kada je puno toga.

U vrijeme našeg boravka u Beninu na žalost nije bilo velečasnog Jačmenice. Bio je u domovini na odmoru. Vodit će nas njegov kapelan, domaći svećenik. Kada smo došli u "luku" odakle ćemo čamcem krenuti prema selima sojenica, dočekao nas je rijetko viđeni prizor. Neopisiva gužva pri obali. Bezbroj čamaca, većina na ručni pogon i pokoji s malim izvanbrodskim motorom. Neke su vozili muškarci, neke žene a neke čak i djeca. Guraju ih dugim bambusovim motkama. Kvrckaju jedni druge ali se ne ljuti nitko ni na koga. Jedni se pokušavaju "parkirati" a drugi izveslati na pučinu. Na jednome od njih stoji plavom bojom napisano FRANJO.

 

- Slijedi nastavak -