Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. listopada 2017.

 

11. nedjelja kroz godinu (B)

14. lipnja 2015.
"Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste - sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu..."

Čitanje svetog Evanđelja po Marku.

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu: „Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste - sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve." I govoraše: "Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske." Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao (Mk 4,26-34).

 

_________

 

Kada je Bog stvorio čovjeka, predao mu je zemlju s nalogom, da njome gospodari. A čovjek je uskoro uvidio, da će prirodom najbolje gospodariti tada, kada s njome budu mudro surađivao.

Današnje Evanđelje nam to potvrđuje. Isus opisuje čovjeka, koji je bacio sjeme u zemlju. Rast sjemena i njegovo sazrijevanje nisu u čovjekovoj vlasti. Zemlja i zrno imaju svoje zakonitosti.

Isus veli, da čovjek ne zna, kako sjeme niče i raste. Budući da ima pred očima Božje kraljevstvo, i sijač i sjeme služe Mu samo za prispodobu, želi nam njima reći, da i za nas ostaje tajna, kako među nama raste Božje kraljevstvo. Roditelji ne znaju, kako će uspjeti njihove odgojne metode. Mi svećenici ne znamo, kakva će biti sudbina naših propovijedi, vjeronauka i ostaloga. Nitko od nas ne zna, kakva će biti žetva njegovih molitava, misa, ispovijedi, pričesti, čitanja i svega, što učini na duhovnom području. Pisac ovih redaka ne zna, kako će oni odjeknuti u srcima njihovih čitalaca.

Budući da sve ne znamo, također sve ni ne smijemo. Ne smijemo vući biljke iz zemlje, da bismo pospješili njihov rast. Ne smijemo siliti svoga bližnjega, da bude vjernik po našim željama i dobar po našim mjerilima. Ako netko nešto takvo čini, učinit će više štete nego koristi.

Isus nastavlja, da je čovjek išao nakon, što je zrno posijao, spavati. Sjeme u zemlji je samo niklo i raslo. Također i mi moramo znati ići spavati. Ne smijemo misliti, da je sve ovisno o nama, da će bez nas propasti i da baš mi moramo svuda biti prisutni. Nemaju pravo oni, koji su previše zabrinuti za se i za Božje kraljevstvo.

O Ivanu XXIII. pripovijedaju, da na početku svoga pontifikata od same brige nije mogao spavati. Kada je sa snagama bio pri kraju, jedne noći je sam sebi rekao: Ivane, što se praviš važan? A što misliš, tko si ti? Isus jc brinuo za Crkvu, kada tebe još nije bilo, pa će i sada. Učini, što možeš, a onda mirno spavaj.

Možda vrijedi nešto slično i za nekog od nas. Pretjeranom zabrinutošću uništava živce sebi i drugima, skuplja žućne kamence i priprema si infarkt. Zar ne bi bilo pametnije ići pravovremeno spavati? – Amen.