Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. lipnja 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (13)

2. srpnja 2012.
Piše: Anto Burić, svećenik

TRGOVANJE IZMEĐU MUŽA I ŽENE

 Dobro mi dosel13Bio je to čamac velečasnog Fra­nje Jačmenice kojim s kopna dolazi služiti misu u selima sojenica, posjećivati župljane i opremati bo­lesnike na posljednje putovanje. Njime ćemo na put. Rekao sam slaviti misu. Velečasni Franjo u području sojenica gradi tri crkve i u sjedištu župe "na tvrdom" četvrtu. Gra­di ih teškom mukom. Niti jedna još nije dovršena. Za gradnju crkava mješta­ni su pronašli u području delte tri otočića i na njima počeli graditi crkve. Sav materijal koji je potreban za gradnju crkve treba do­vesti u malim čamcima. Koliko je truda, koliko dobre volje, a reći ću i vjere po­trebno da se u ovakvim uvjetima sagradi crkva? A eto oni ih grade. I sagradit će. Siguran sam. Sami i uz pomoć dobročinitelja. U ovom području postoji jedna stara crkva koju su sagradili prvi misionari. Sva je u stanju raspadanja zbog vlage. Treba spome­nuti i jedan problem koji svake godine barem je­danput pogađa ovo po­dručje i traje nekoliko mjeseci. Naime, kada je u sjevernim područjima Benina kišna sezona, tada rijeka Oueme nabuja posebno pri utoku u ocean i potopi i one dijelove koji u sušnoj sezoni nisu pod vodom. Velečasni Franjo nam je prigodom posjete Misijskoj centrali pričao da se u tom razdo­blju godine često dogodi da svetu misu slavi stojeći u vodi do koljena. I svi vjernici u vrijeme mise stoje u vodi, a ministrant mu za vrijeme cijele mise drži za­dignuto misno ruho da se ne pokvasi. Ali se znade dogoditi da se ministrant treba počešati pa na kratko ispusti misno ruho u vodu. Djeca ko djeca, svagdje su ista. Ba­rem u nekim stvarima. Razmišljam koja bi to poli­cija kod nas trebala da nas stjera u crkvu u kojoj je vo­da do koljena da prisustvu­jemo misi. Opsovali bismo sve i odrekli bi se stotinu bogova prije nego bi zagazi­li u vodu. A oni eto ne psu­ju. Nitko ih ne goni. Idu do­brovoljno i pod misom pje­vaju. Pjevaju od srca.

Uz silno ljuljanje i po­neki vrisak smjestili smo se tako da ne kriva ni tamo ni amo. Vidi nam se na lici­ma da nismo baš vični ovakvoj avanturistočkoj vrsti vožnje. Svatko se prihvatio ograde čamca ili neke prečke, stisnuo zube i ne pušta. U rukama smo iskusnog lađara. Vidi se po prvim metrima dok pokušava kroz brdo algi, kojih je puna rijeka i koje su ovdje doplutale i bezbroj čamčića izići na pučinu. To nas sve skupa ohrabruje i napušta nas strah. U tom ogromnom prostranstvu vode usput vidimo s lije­ve i desne strane poudarane kolčiće, kao neke međe između parce­la. Nešto slično međama u našim poljima. Velečasni Toni nam kaže da su seljani rasparcelirali vodu. To je kao njegova njiva. S nje bere urod, točnije rečeno ulov. Ne može svatko loviti gdje hoće nego samo u svome komadu vode. Da ali ribe ne slušaju i ne postuju međe pa idu tamo i amo. Interesantno je da muškarci koji uglavnom idu u ribo­lov dio ribe prodaju svojim vlastitim suprugama. Ostatak prodaju otkupljivači­ma ribe. Žena, pak, dio ribe koji je kupila a ne dobila od svoga muža no­si u grad na trž­nicu i prodaje malo skuplje da bi tako zara­dila nešto za kuću. Muž joj dakle ne daje besplatno ribu da ide prodati nego joj pro­daje. Vozimo se izmedu ograđe­nih parcela vo­de i susrećemo ili sustižemo bezbroj čama­ca. Razlikuju se kao što se kod nas razlikuju automobili. Čamac je ovdje glavno prometno sredstvo, oruđe za zaradu ali i znak prestiža. Nije isto voziti mečku ili fiću. Čamcom se ovdje ide na posao, susjedu "na kavu", nedjeljom na misu. Vozeći se u jednom pravcu, primijetio sam da ima zelenih po­vršina čak i po nekoliko desetaka četvornih metara. Kada smo se vraćali, nije ih više bilo ili su bile na drugom mjestu. Pitao sam kako je to moguće. Rekoše nam da to nije čvr­sto tlo nego grupe krupnih algi koje plutaju rijekom u ocean. Zamisli, uvečer zaspiš s dvorištem zelenim kao u priči a ujutro kada se probudiš dočeka te voda. Na prvi pogled inte­resantno, a zapravo nije. Usput smo vidjeli i nekoliko pokretnih proda­vaonica. Oni malo imućniji odu na čvrsto i kupe voća, povrća i najnužnijih kućne potrepština. Potovare to u čamac i kroz selo. Videći njih, pali su mi na pamet prodavači koji svakog ljeta kroz Veliku Goricu izvikuju "krumpiraaaa" ili "lubeni­ceeee". Kao i na suhom, i ovdje je jako puno djece. Često možete vidjeti čitav čopor djece kako se u čamcu igraju. Istina, većina ih se igra u vodi. Na jednom mjestu vidio sam jedno malo čudo. Domaćin je odnekuda dovezao čvrstog materi­jala i pred kućom napravio mali otočić. Ali, nije ga napravio da bi mogao pred kućom sjesti i popiti kavu ili da bi se djeca mogla igrati. Taj mali otočić je ogradio ogradom i na njega doveo kravu. Uz nju stoji i malo tele.

Interesantno je bilo promatrati kako vozači voze. Naš čamac je bio relativno velik. Stalo nas je u njega trinaestero. Imao je izvanbrodski motor koji ga pokreće. Ne vozi se kuda te volja. Ide se izmedu parcela kao nekom vrstom vodene ceste. Kada bi se naš vozač susretao s nekim čamcem, pogotovo manjim, onda bi naš čamac maksimalno usporio da val od našeg čamca ne zaljulja onaj čamac s kojim se susrećemo pa da tako ne okrnji veli­ki župnikov ugled. Jer na ovim vo­denim ulicama svi poznaju velečasnog Franju i njegov čamac. Kao kod nas župnika i njegov auto. Na raskrsnicama vodenih ulica nema semafora ni ikakvih promet­nih znakova, ali se jako dobro spora­zumijevaju.

Poslije prilično duge vožnje kroz nenaseljeno područje primičemo se selu. Vidimo bezbroj kućica od bambusovih motki pokrivenih slamom. Ispred kuća u vodi igraju se djeca. Ona mala i ona malo veća. Svi goli. Kada su nas opazili, počeli su dovikivati JOVO, JOVO, JOVO!

Što je ovo za Boga miloga. Otkud ovdje Jovo? Kada smo u Parizu čekali let, prenoćili smo u hotelu. Ulazeći u hotel, pozdravlja nas žena riječima "Dobar dan! Dobro doš­li!" Poslije ćemo saznati da je bila Srpkinja. Dobro, u Parizu i nekako, ali odkud ovdje Jovo. Pitamo ve­lečasnog Tonija o kakvom se Jovi radi. Kaže nam; jovo na njihovu jeziku znači bi­jelac. To djeca nama viču, za­pravo pozdrav­ljaju nas BIJELČE, BIJELČE, BIJEL­ČE. Makar je ta­ko, jednome od nas, koji je u gim­nazijskim dani­ma u Zagrebu, jer je iz Bosne, od svojih školskih kolega Zagoraca dobio nadimak Suljo, nije se sviđalo da nam viču jovo! Nikad se osobito Jovo i Suljo nisu mogli. A osobito u zadnje vrijeme. Sada je taj Suljo ustao u čamcu i kada bi djeca u koru viknula JOVO, on bi odgovorio NE JOVO - SULJO! Oni nama JOVO, a on njima NE JOVO - SULJO. Ovo dovikivanje trajalo je nekoliko minuta da bi djeca shvatila poruku i počela vikati SULJO, SULJO, SULJO umjesto JOVO. Kada smo se vraćali, sva su djeca vikala samo SULJO, SULJO. Tako je Suljo na ovim područjima istjerao Jovu. Ne znam da li sada velečasnog Jačmenicu pozdravljaju JOVO ili SULJO ili nekako drugačije.

 

(Slijedi nastavak)