Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  27. lipnja 2017.

 

"Vratila sam se zbog crnih marama"

21. srpnja 2012.
Anikca Jarić o svom karitativnom djelovanju u Bosanskoj Posavini

Među onim najhrabrijim povratnicima 1996. u Bosansku Posavinu bila je i jedna mlada, krhka, ali odvažna djevojka Ankica Jarić, diplomirana inženjerka građevine iz Zorica, maloga mjesta koje pripada župi Gornja Dubica kod Odžaka, sada zaposlena u Općini Odžak. Početkom srpnja u njezinom se mjestu mnogo toga lijepog dogodilo: blagoslov crkve, zavjetne kapele, te Gospine špilje, čemu je ona posebno zaslužna.

Po završetku studija građevine u Osijeku početkom 1990. otišla je u Švicarsku gdje je na­mjeravala ljeti raditi kako bi školovala brata. Domovinski rat 1991. promijenio je njezine pla­nove te je u Švicarskoj ostala sve do 1996. godine, lako je imala priliku ostati i mirno živjeti u toj bogatoj zapadnoj zemlji ili pak na Građevinskom institutu u Osijeku, ona je izabrala povratak u svoju rodnu Posavinu i gotovo nikakve uvjete, jer željela je pomoći svom razruše­nom i ranjenom kraju.

Jaric_Ankica»Vratila sam se zbog crnih marama«, započinje razgovor Ankica prisjećajući se veljače 1996. kada se, čim se moglo, s prvom vojskom HVO-a i ona vraćala u svoju Posavinu. »Sjećam se zorno svakog prizora dok smo u dugoj koloni prelazili skelom Savu kod Svilaja. Bilo su to uglavnom stariji ljudi koji su jedva čekali da prijeđu, a najviše je bilo žena u crnim ma­ramama, jer svakome je netko u ratu poginuo. Osjećaji čežnje protkane radošću, jer nakon toliko godina opet vidjeti svoj kraj i straha što nas tamo čeka, bili su isprepletani te se u kolo­ni malo pričalo. Koja je to tuga bila, jedva smo prepoznavali one naše drage putove, polja, zaselke koji smo morali ostaviti, nijednog krova nije bilo na kućama, sve je bilo razrušeno, zaraslo, pusto, ni ptica nije bilo. No, ljubav prema rodnom kraju bila je jača od svih tih strašnih prizora, te niti trenutka nisam pomišljali vratiti se nazad u Švicarsku. Bilo je teško u početku, jer u selu nije bilo struje, vode, ničega. Nas 40-ak živjeli smo u kući mojega strica, jer je jedina imala krov i zajedno polako obnavljali svoje kuće. Mnogi su me tada smatrali ludom što sam prihvatila ostati u Posavini, a odbila tako dobre prilike. Taj osjećaj da sam potrebna baš tu, biti sa svojim narodom, pomagati im ispunjavao me nekom posebnom radošću, a Gospodin mi je davao snagu. Zvali su me autoprijevoznik, radila sam doslovno od jutra do mraka, razvozila ljude gdje je kome kada trebalo, jer sve su bili stariji i nemoćni, a nitko nije imao automobil. Ta potreba da pomažem ljudima stalno je u meni prisutna i dan mi je uvijek kratak za sve ono što isplaniram.«

Njezin plamen žive vjere prepoznatljiv je ne samo u komunikaciji nego i u njezinu aktivnom djelovanju u svojoj župi sv. Josipa u Gornjoj Dubici, gdje su je jednoglasno izabrali za predsjednicu Franjevačkog svjetovnog reda koji broji dvadesetak članova, lako se nije smatrala dostojnom, prihvatila je to zbog svoje pokojne bake na koju je posebno ponosna. »Baka mi je bila uzor u svakom pogledu, za mene svetac na zemlji. Odgojila je moju majku i tri sina od djevera, koje je smatrala svojom rođenom djecom i uz to služila svekrvu koja je 12 godina bila slijepa. Nikada se nije požalila da joj je teško i nikada je nisam vidjela ljutu. Sjećam se njenih ruku na kojima su bili istetovirani plavi križevi. Mislila sam tada da je to pomodarstvo, ali sam poslije saznala da je tako željela pokazati da je kršćanska. Bila je doista supatnik s Kristom, jer u to se vrijeme vjera baš i nije smjela javno svjedočiti. Prenijela je tu vjeru i na moga oca, svoga zeta, koji je svoju vjeru doista živio.«

Uz ostale povratnike i Ankica je u sebi nosila čežnju da izgrade crkvu, jer je godinama prije misa u selu slavljena kod križa na otvorenom, i ljeti i zimi. »Posebno sam sretna što smo uspjeli izgraditi, ali doista s ljubavlju, ovu našu crkvu. Nedjelja kada je blagoslovljena bila je najsretniji dan u mome životu.«

Voli hodočastiti, a posebno odlaziti u Međugorje te je bila inicijator male špilje s likom Kraljice mira koju su izgradili ispred crkve. Ankica je bila i duša akcije »Čajanka«, koju su proveli u svojoj župi, prikupljajući tijekom cijele godine sve što dospijeva u prirodi te pravili čajeve, bakine sapune i druge ekološke proizvode, a od proda­je pomagali potrebitima u svo­me kraju. »Župa je moja proširena obitelj, a tome su zaslužni naši svećenici: fra Velimir Bavr- ka i fra Bono Kovačević, koji se doista trude za naš duhovni život.« Bila bi najsretnija da se što više ljudi vrati u taj lijepi po­savski kraj, ističe na kraju i do­daje da je dovoljno samo doći i vidjeti, i onda će čovjek sigurno i poželjeti tu živjeti.


Brankica Lukačević

 

 _____________________________________________

Preuzeto iz Glasa Koncila, 22.7.2012., br. 29, str. 32