Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. travnja 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (14)

24. kolovoza 2012.
Piše: Anto Burić, svećenik
Vrijeme našeg boravka među dragim ljudima u Beninu u misiji Adjarra, koju vodi naš misionar velečasni Toni Štefan, došlo je kraju. Poslije svirke došlo vrijeme zadjenuti za pojas. Trebalo je oprostiti se. Trebalo je pružiti ruku tolikima i reći im doviđenja a zapravo biti svjestan da se nikada više nećemo vidjeti. Barem s većinom od njih. Toliko toga je viđeno i doživljeno da je teško, čak nemoguće opisati. Bezbrojni su oni sitni događaji i mali znakovi pažnje koji stvaraju nezaboravne trenutke i dugovječnu povezanost barem u mislima. Posjetili smo naše drage sestre koje svojom nesebičnom žrtvom i životom u misiji Affame svjedoče evandelje i pružaju ovim mmalim ljudima veliku Isusovu ljubav. Uživo smo vidjeli ono o čemu smo dotada samo čitali i slušali, a to je briga o najnemoćnijima o neishranjenoj djeci. Bili smo na terenu misije velečasnog Franje Jačmenice. Zavirivali smo u priproste kolibice od zemlje, penjali se u sojenice od bambusovih motki. Gdje god smo došli i s kim god smo se sreli, čitali smo u njihovim očima dobrodošlicu. Divni ljudi. Nezaboravni doživljaji. Zato nije čudo da je zadnjih dan-dva bilo suza. I s jedne i s druge strane. Oproštaj je zapravo počeo nekoliko dana prije našeg odlaska. Počeo je, razumije se, u crkvenom dvorištu. A gdje bi drugdje? Crkva i njeno dvorište su glavno i jedino mjesto svih okupljanja. Jednoga dana odmah u popodnevnim satima počele su dolaziti grupe svirača i pjevača. Iznijeli su iz crkve klupe i svaka grupa sjela je u krug. Nisam brojio, ali bilo je najmanje desetak grupa. Sva­ka grupa bila je obučena u drugačiju boju odjeće i imala svoj vlastiti imidž i vlastiti muzički repertoar. Instrumenti su skoro kod svih isti: zvončići, zvečke, udaraljke i

pokoji stari puhački instrument. Naša obveza je bila pohoditi sve grupe i čuti njihovo muzičko umijeće. Obukli smo se u njihove nošnje koje su nam poklonili i, predvođeni župnikom i biskupom, krenuli u obilazak. Kod svake grupe zadržali smo se po nekoliko minuta. Grupa bi nama u čast odsvirala jednu melodiju, otpjevala pjesmu a žene bi otplesale jedan narodni ples iz njihove vlastite ponude. Najzanimljivije mi je bilo gledati male crnčiće kako se truckaju na maminim leđima dok ona pleše. Zaključio sam da nije nikakvo čudo što svi dobro plešu. Uči se od malena, još nisu ni prohodali a već plešu - na maminim leđima. A tek koliko je duše u melodiji i plesu. Plesom i melodijom izražavaju svu svoju tešku i patničku povijest i sadašnjost. Kada smo tako prošetali kroz to silno šarenilo boja i melodija, zaputili smo se prema pozornici gdje ćemo prisustvovati predstavi u našu čast. Moram priznati da nisam ništa razumio. Ali sam se za to vrijeme nagledao djece koja su upijala svaku izgovorenu riječ i pratila svaki pokret glumačke družine. Došlo je vrijeme dodjele darova. Popeli smo se svi na pozornicu i posjedali na crkvene klupe. Našli smo se pod svjetlom škiljavih reflektora okačenih na motke koji su prijetili svaki čas da padnu na nas. Ali nisu. I žica i motke na kojima su reflektori bili obješeni, izdržali su. Međutim dogodilo se nešto drugo. Tek što je počelo donošenje darova, razumije se uz ples i melodiju, dogodilo se nešto što nas je iznenadilo. Nas da ali ne i domaćine. Nestalo je struje. Ostali smo u potpunom mraku. Ne vidiš prst pred nosom. Okretao sam se okolo i pitao kako će se nastaviti program. Mene je to s razlogom mučilo. Naime, nisam još bio došao na red da primim dar. One koji su već dobili dar, ovaj problem možda nije mučio. Iz onoga što će se ubrzo dogoditi zaključio sam da ovaj narod ima klikere. Tek što smo ostali u mraku, počela je ona svima nama znana zvrka malih mopeda prdavaca. Nisu prošle ni dvije minute a dvadesetak malih motorića s udaljenosti od nekoliko desetaka metara uokrug pozornice usmjerilo je svoja svjetla prema pozornici. Opet smo pod svjetlom. Ovaj put pod svjetlom farova malih motorića. Vjerujte, bilo je čarobno i ujedno simpatično. Je li župnik morao platiti gorivo, ne znam, jer struja nije došla do kraja programa a motorići su neumorno brektali cijelo vrijeme i osvjetljavali pozornicu. Na kraju programa župniku je ostala još jedna prilično zahtjevna dužnost, nagovoriti sudionike da prestanu s pjesmom, svirkom i plesom i pođu svojim kolibicama. Nikome se nije išlo.

Trebalo je poći kući iz ovoga za nas egzotičnog područja a ostalo je još toliko toga nedorečenog. Kao za obiteljskim stolom u opuštenoj atmosferi razgovarali smo sa župnikom o svagdanjim stvarima. Dotakli smo se standarda. Kao i svagdje, tako i u Beninu ima onih koji bolje žive i ima sirotinje. Istina, sirotinja je u većini. A i oni koji su bogati nisu ni izdaleka bogati kao Europljani. Pitamo župnika zamjeraju li njemu što je njegova kuća recimo bolja nego njihove. Kaže nam: "Ljudi ti ovdje neće to zamjeriti. Oni znaju da si ti stranac i da si imao u domovini jedan standard koji je viši od njihova. Ali nije to uvijek bilo tako. Ovo gdje ste vi sada, to prije dva mjeseca nije postojalo. Tih soba nije bilo. Ja sam želio da vi budete kod mene a ne kako ste govorili da bi išli u hotel. Pa smo se potrudili, napravili ovo da vam bude ljepše. S druge strane, to misionara opterećuje. Hoćeš-nećeš, čim iziđeš iz dvorišta, vidiš kućice od zemlje, slamom pokrivene. A tvoja od čvrstog materijala i pokrivena limom. Ali nemoguće je svima napraviti kuće. I što je još važnije, moraš ih naučiti, kako je biskup rekao, da se oni sami moraju za sebe brinuti. Ja ih tome učim. Moji će župljani u nedjelju imati "kermes". Oni će za svoje novce kupiti stvari i dati ih na dražbu da se prodaju. Oni će te stvari na dražbi ponovno kupovati za višu cijenu. Sav taj novac oni će dati župi i iz toga ćemo graditi. Ono što ja od vas dobijem, samo je pomoć koju im dajem. Glavninu oni daju. Treba jedno istaknuti: ako si dobar s ljudima, oni su spremni sve dati. Pogledajte ove djevojke koje dolaze dok ste vi ovdje. Ja ih nisam zvao. One su došle same. One će tu od vas nešto naučiti. Evo, čuli smo kako te djevojke nisu znale oprati tanjur kada su prvi put došle. A sada znaju. Naučile su. Da. One nisu znale oprati tanjur jer kod kuće to ne rade. A sutra kada se udaju i postanu supruge, one će to znati raditi. Moraš im dakle pokazati. Tako je i sa svim drugim stvarima koje radiš u župi.

Na koncu tako je i kod nas. Sve ovo što je organizirano u župi ja sam naučio od svoga župnika u domovini. To što sam naučio, prenio sam na njih i oni to danas rade. Onaj doček, prvi susret s vama. Ja im nisam rekao ništa. Rekao sam im na župnom vijeću da vi dolazite i da u organiziranju budu normalni. Rekao sam im: "Budite Afrikanci. Što budete normalniji, bit će im ljepše." Sve su organizirali sami. Rekli su mi čak da žele za mene sabrati tisuću kuna da mi pomognu u troškovima dočeka. Ni za odijela koja ste dobili nisam im ništa rekao. Sve su to prikupili, donijeli i napravili sami. Vidjeli ste našu školu. Komunisti su nam je vratili 1991. godine. Naša je škola na prvom mjestu od svih katoličkih škola u biskupiji. Pet najboljih učenika u cijeloj regiji iz naše su škole. Kada tako nešto doživiš, to te onda čini radosnim. Mi imamo dvije stotine kateheta. Moji katehete kada idu na kongres, ide ih po stotinu. I kada biskup pita koliko je iz koje župe pa kada moji reknu da ih je stotinu, biskup ne vjeruje. Onda im kaže: Dignite se da vidim ima li vas stotinu! Kada se moji dignu, pola sale je na nogama. Normalno je da te i biskup cijeni ako dobro radiš. I naš biskup jako puno radi. Jako puno gradi. Posebno župne kuće. On crkve ne želi graditi. Njegovo mišljenje je da crkvu mora graditi župna zajednica. Neka znaju da je to njihova crkva. Biskup će pomoći napra­viti župniku kuću da svećenik može doći i zajedno sa zajednicom graditi crkvu. U Togu su izgrađene veličanstvene crkve. Izgradili su ih donatori. Ali one su prazne. Ljudi nisu osjetili teret gradnje pa ne znaju cijeniti kao svoje. Dakle, osnovno što misionar u ovoj zemlji treba učiniti jest da im pokaže i malo pomogne. A oni će sami dalje. Treba dakle zajednicu naučiti da živi svoju vjeru. A kada je zajednica živa, bit će i mladih koji će se oduševiti za svećenike i početi živjeti za tu zajednicu. Mi danas imamo petnaest svećeničkih kandidata, od čega je sedam bogoslova. Zamislite kada kroz deset godina bude petnaest svećenika oko oltara iz domaće crkve iz ove župe. Ja sam im rekao da ću plakati od radosti. Svaki od tih mladih bogoslova srce bi ti dao. Treba reći da su misionari još uvijek potrebni ovoj zemlji".

Zanimalo nas je kako žive njihovi svećenici. Odakle se financiraju, jer većina od njih ne dobiva pomoć iz zapadnih zemalja. O toj temi velečasni Toni kaže: "Sve što se dobije u župi stavlja se u župnu blagajnu. I darovi i milostinja i mise. Svećenik na župi smije za svoje troškove uzeti iz župne blagajne samo koliko iznosi petnaest misa. Tih petnaest misnih stipendija iznosi 150 kuna. To je dakle njemu za njegove potrebe za cijeli mjesec. Sve drugo što potroši mora pred biskupom pravdati i dati svaka tri mjeseca račun o svemu koliko je i u što potrošio. Neki svećenici kupuju zemlju i otvaraju plantaže da bi mogli nešto zaraditi i od toga živjeti. Odakle bi inače mogao popraviti auto ili platiti gorivo. U unutrašnjosti Benina svećenici su još siromašniji nego ovdje. Neki su čak tako siromašni da su kupovali pa preprodavali gorivo da bi imali od čega živjeti. Drugi su kupili moped pa ga dali u najam da bi dobili nešto novaca. Materijalna situacije svećenika je dosta teška. Ovdje svećenici nemaju nikakvo osiguranje. Nemaju staračkog doma za svećenike."

U domovini postoji blagoslov kuća, milostinje su veće. U nekim područjima postoji obvezno davanje za uzdržavanje župnika-lukno ili godižbina. Zanimalo nas je postoji li tako nešto u Tonijevoj biskupiji. Toni nam kaže: "Ovdje je veliko poštivanje one crkvene zapovijedi 'Najmanje se jedanput godišnje ispovjedi i o Uskrsu pričesti.' Ovdje to svi poštuju. Svaki krštenik ima svoju knjižicu s kojom dolaze na ispovijed. Kada se ispovjede, svećenik im ovjeri knjižicu. Ona je kao neko svjedočanstvo prakticiranja vjere. I kada netko umre, rodbina mora donijeti knjižicu pokojnika da se vidi je li se pokojnik za života ispovijedao. Ako se nije ispovijedao, onda pokojnik ne može imati ukopnu misu. Ukopna misa je kada je tijelo pokojnika prisutno za vrijeme mise. Ako se pokojnik nije ispovijedao onda ima samo ceremoniju sprovoda bez mise. Uskrsna ispovijed ujedno se koristi da se župljane upozori na obvezu materijalnog pomaganja crkve. To je često vrlo neugodno i neki zbog toga ne dolaze na uskrsnu ispovijed. No ako tako ne činis, onda oni misle da imaš puno novaca i da je njegova dužnost samo doći i Bogu se moliti a da ne treba pomagati. No ako im lijepo rastumačiš potrebe, ljudi će dati. Pogotovo ako vide da župa pomoću njihovih darova raste i napreduje. Evo, mi smo kupili jedno zemljište i posadili palme. Za nekoliko godina oni će prodavati palmino ulje i školovati sjemeništarce. Nisam ja to kupio sebi. Pomoći će sirotinji. Naša župa sada ima tri tisuće katekumena (pripravnika na krštenje). Tisuću petsto dolazi ih ovamo na vjeronauk. Devet mjeseci dolaze na vjeronauk. Dva put na tjedan. Oni sjede pod drvećem. Nemamo ih gdje smjestiti. Iznesemo klupe i oni su na vjeronauku pod drvećem. Ove klupe koje imamo stare su dvadeset godina. Novac koji ste mi vi donijeli upotrijebit ću da im na­pravim klupe. Mi bismo željeli napraviti katehetski centar za vjeronauk, sobu za Caritas, prostoriju za župnu biblioteku, župnu dvoranu za predavanje. Možda će netko reći: A čemu to? Ako to nemaš, ne možeš ići naprijed."

Drugi dan svi smo na okupu. Časne sestre, naši vozači, moj Mojsije, kamerman, krojačice koje su nam uzimale mjeru i šile odijela, kuharice na čelu s kuharom Pavelom koji je i za ovu zgodu obuo japanke. Fotografiranje, stisak ruke i suze. I jedni i drugi žalimo što je sve to tako brzo prošlo i želimo da se ponovi.


KRAJ