Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!“ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ To rekavšDUHOVIi, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20,19-23).
_______
Čitanje Djela apostolskih
Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi bijahu zajedno na istome mjestu, eto iznenada šuma s neba kao kad se digne silan vjetar. I ispuni svu kuću u kojoj bijahu. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te side po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.
A u Jeruzalemu su boravili Židovi, Ijudi pobožni iz svakoga naroda pod nebom. Pa kad nasta ona buka, strča se mnoštvo i smete, jer je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi bijahu izvan sebe i divljahu se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Medani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.
Malo je događaja u Novom Zavjetu opisano tako živo, slikovito i podrobno, kao današnji. Sveti Luka najprije veli, da su apostoli bili zajedno s Marijom sabrani u molitvi, zatim opisuje dolazak Duha Svetoga, a kao posljedicu navodi, da je još istoga dana prihvatilo Evanđelje i bilo pokršteno nekih tri tisuće duša (Djela ap. 2, 1-11).
Zato su Duhovi rođendan Crkve. Na taj dan je počeo izvirati studenac krsne vode, koji nikada kasnije nije presahnuo – a i mi smo iz njega bili kršteni; na taj dan je Petar počeo izvršavati Isusovu poruku: Pasi ovce moje, pasi jaganjce moje – i to čini još i danas; na taj dan je Crkva postala MATER ET MAGISTRA – Majka i Učiteljica naroda i to je još danas.
Prema Majci, Crkvi i Učiteljici možemo zauzeti različite odnose.
Možemo prema njoj biti kritični i nepovjerljivi. Postavimo se nad nju i s visoka i samosvjesno prosuđujemo o svemu, što se u njoj događa.
Možemo biti nepristrani promatrači, koji imamo svoje poglede, a nećemo se opredijeliti.
Naš odnos prema Crkvi može biti služben. S kojom se ne slažemo, ali protiv nje nećemo ništa učiniti. Službenici smo i izvršioci propisa.
Pravi odnos prema Crkvi je odnos ljubavi. Najprije ljubavi, koja je zahvalna. Što imamo kao vjernici, a što nam nije dala Crkva – vjersku zajednicu pod vodstvom pape, biskupa, i svećenika? Zatim odnos ljubavi, koja razumije da Crkva ima uz Božju i ljudsku narav i da joj zato nije strano ništa, što je ljudsko; slabost, zabluda, pa čak i grijeh. Nadalje, odnos ljubavi, koja vjeruje, da iza svega i nad svim zemaljskim i prolaznim u Crkvi, djeluje vječni i neprolazni Krist, koji je naša istina, svetost, opraštanje, otkupljenje i vječni život. Konačno je to odnos ljubavi, koja zrelo i odgovorno sudjeluje sa svima, koji Crkvi žele dobro.
Takva je ljubav naš najljepši dar Crkvi za njezin rođendan.
