U prosincu 2008. iz tiska je izašla je iz tiska knjiga dr. fra. Ivana Tomislav Međugorac, bosanskog franjevca pod naslovom Sjećanja jednog bosanskog fratra na ratne godine 1941.-1945. Pisac ove knjige je člana franjevačke provincije Bosne Srebrne prisilno je mobiliziran 15. travnja 1945. kao franjevački sjemeništarac u partizane i pripadao je 53. udarnoj srednjobosanskoj diviziji. Tom divizijom zapovijedao je komandir Bogunović, a mladi Ivan kao gimnazijalac obnašao je službu pisar’ i ujedno je bio drugi komandirov kurir.
U poglavlju ”Borbe u odžačkom kraju od 21. do 27. svibnja 1945. autor opisuje neke od stravičnih zločina koje su počinili partizani, ovim riječima:
„Poslije pozdravnog govora i dijeljenja odlikovanja, mi smo od Vinske krenuli prema Savi, odnosno, kako se poslije ispostavilo, najprije prema selima Gornjem, odnosno Donjem Svilaju. Išli smo pješice u koloni, i to sada ne u koloni jedan po jedan za drugim nego u streljačkom lancu, tj. jedan pored drugoga u razmaku od par metara pretresajući posijane njive, zelene livade, grmlje, šumarke i ostalo.
Već nedaleko od Vinske, pred nas je iz nekog šumarka izbila grupa od petnaestak naoružanih muškaraca. Kad su nas zapazili, očito bili su iznenađeni, pogotovo kad su ustanovili da se radi o partizanima. Predali su se bez otpora. Partizani su ih razoružali, te ih, kao zarobljenike poveli sa sobom.
Uskoro smo izašli na neku cestu. Tu su te zarobljenike postavili da posjedaju u krug. Oduzeli im sve što su imali, pa i gornju odjeću. U međuvremenu su se spremili dvojica-trojica mitraljezaca, te su stupili pred njih, i počeli po njima pucati. Sve su ih na mjestu što poubijali, što smrtno izranili. Jedan je ipak uspio, bar pokušao pobjeći preko posijanih njiva. Kako su mu prije toga skinuli jaknu, bježao je u upadnoj bijeloj košulji. Mitraljesci su ga, nažalost, ipak pogodili. Pogođen metkom pao je u mladim kukuruzima.
Poslije toga išli smo dalje u streljačkom lancu, prema Savi, i to preko Gornjeg i Donjeg Svilaja. Tu smo zauzeli položaje i odmah se i ukopavali. To smo i ubuduće činili, nakon svakog i najmanjeg pokreta. Kopali smo rovove, bez obzira koliko ćemo se na tom mjestu zadržati. Naša, 18. NOU brigada je ft 21. svibnja 1945. zauzela polazni položaj za napad na relaciji: Točak (uključeno) – Gornji i Donji Svilaj.
Sad nisam siguran kuda smo se kretali, ali znam da smo najprije išli preko Donjeg Svilaja pa uz Savu, a kasnije smo prošli i Posavsku odn. Vlašku Malu, Gornju i Donju Dubicu, i tako do Odžaka, gdje je bilo posljednje uporište branitelja ovih krajeva.
Kao što je već rečeno, čim bismo stigli u neko odredište, odmah smo kopali rovove i zauzimali položaj, kao da ćemo danima tu ostati, a nekad se u stvari radilo samo o satima. Najveći otpor na koji smo naišli bio je u Vlaškoj Maloj i konačno u samom Odžaku, u koji naša jedinica, (tj. 18. NOU brigada) nije ušla.
Što sam tamo sljedećih dana, do 27. svibnja 1945. vidio i doživio, koliko smrti, koliko zloće, koliko ubijanja, ne da se riječima ni opisati. Pokušat ću iznijeti samo neke doživljaje, bez kroničnog slijeda događaja i bliže međusobne povezanosti.
Skoro u svakom dvorištu, odnosno svakoj kući, u obližnjim selima, bilo je puno odraslih muškaraca, koji su tu stigli, često vodeći sa sobom i stoku, posebno krave volove, junad… To su uglavnom bili muškarci, navodno domaći zemljoradnici. Kad smo mi stigli, svi su uglavnom ležali, njih po nekoliko u svakoj kući i glumili, kao da navodno boluju od tifusa. Sve su ih partizani ispitivali, uglavnom po šablonu od kuda dolaze, kome pripada stoka koja je u dvorištu i si. Tražili su od njih, npr., da priznaju da je stoka njihova, a kada bi to priznali pod prisilom, onda su tražili da priznaju da nije njihova i si. Pri tome su ih obično pištoljem tukli po glavi. Od tih udaraca nastajale su velike čvoruge na čelu. Onda bi im partizani, što je za njih bila najčešća i već uobičajena šala, naredili da zinu da im ne kvare zube, pa onda pucali u usta. Takva očajna ubojstva izvršavana su nad pridošlicama, a često pred domaćim stanovnicima i ponekad pred svim ukućanima. Ponekad su ubijani i mladići, skoro djeca, pred roditeljima i ostalim ukućanima.
Tako su u jednom dvorištu obiteljske kuće, pred majkom i ostalim ukućanima, partizani ubili jednog mladića starog 15-16 godina. Majka je to, razumije se, teškog srca gledala, ali nije svoju tugu i bol vani pokazivala. Kad su se partizani udaljili iz dvorišta, ona je glasno naricala i plakala. Kad su se partizani opet pojavili, ona je najedanput zašutjela.
Sjećam se, npr., da smo sreli nekog starca, kojem je išla krv na usta. Komandir Bogunović ga je pitao zašto mu ide krv. Ovaj je rekao da on ne čuje dobro, da ga je neki partizan nešto pitao, a on, jer je gluh, nije pitanje čuo, te nije odgovorio. Ovaj ga je na to, udario kundakom od puške u usta te mu izbio zub. Bogunović mu je rekao neka ide pred njim, a išli smo nasipom pored kanala, pored Save. Starac je išao naprijed, Bogunović za njim, a ja iza komandira Bogunovi-ća. Komandir je jednostavno izvadio pištolj i pucao mu u potiljak, na što se on samo srušio niz kanal. To je bilo za mene, kao tako reći dječaka, grozno gledati.
U jednom selu ili zaseoku, gdje je stanovništvo bilo miješano hrvatsko-katoličko i srpsko-pravoslavno (mislim da je to selo bila Donja ili Gornja Dubica), partizani su dali jednoj ženi da strijelja jednog mještanina iz susjednog sela. Ona je dva-tri puta pucala, ali svaki puta promašila. Ona je svaki puta, kad je trebala okinuti, od straha glavu okrenula nastranu. Tko zna dokle bi ta užasna igra trajala, da joj jedan, u tom poslu iskusni partizan, nije pridržao pušku dok je pucala. Onda je tog nesretnika ipak pogodila i on se pogođen srušio. Drugi partizani su mu onda mecima iz vatrenog oružja, dokrajčili život.
Jednog jutra u samu zoru, komandir čete Bogunović pozvao me da idem s njim. Nisam znao što hoće. On je već prije toga zaustavio jednu mladu snašu, obučenu u posavsku narodnu nošnju, poveo ju u jednu štalu, da ju navodno pre-kontrolira, a meni rekao da pazim da ne bi netko došao, te da ga po potrebi zovnem. On ja tu ženu odveo u štalu i zadržao se s njome kojih 40-50 minuta. Onda je on izišao i meni rekao da mogu ići. Ta mlada snaša nije izišla, bar dok sam ja još bio tu. Možda je izišla poslije. Pretpostavio sam da ju nije samo pregledao da vidi je li možda muško i nosi li oružje. To je navodno bila svrha njegove kontrole. Tek poslije došao sam na pomisao, da to nije bila samo kontrola, nego, možda ju je u međuvremenu i silovao, možda je mlada snaša i tragičnije završila, možda ju je na kraju zadavio. Svakako, nije se čuo nikakav pucanj.
Svaka pretpostavka je sasvim umjesna, jer treba se uživjeti u tadašnju psihozu. Partizani su se i inače, a pogotovo ovdje, na ovim prostorima, bez skrupula, smatrali apsolutnim gospodarima nad svime i svakome na ovom području: nad osobama mladima i starima u kućama, u dvorištima i sokacima; nad materijalnim blagom, kako stokom u štalama i dvorištima, tako i zlatnim nakitom u koferima. Ta psihoza je djelomično (samo djelomično) zahvatila i domaće stanovništvo, te su rezignirali, pa su i oni gledali partizane tim očima, tj. apsolutnim gospodarima nad svim, i mladim i starim osobama, i nad muškarcima i nad ženama. U toj općoj psihozi treba gledati i oružane osobe, i one koji su se predali partizanima, kao i one koji su hrabro išli u sigurnu smrt u pokušaju da se probiju iz obruča. To se zorno očitovalo i u slučaju Burićeve štale. Gledano kroz naočale takve psihoze, smješno je govoriti da se neki partizanski kapetan ili bilo koji dužnosnik osjećao dužnim održati navodno obećanje, da će nekoga od uznika osloboditi za deset, više ili manje velikih dukata. Zašto to činiti i izlagati se opasnosti da bude od vlastitih ljudi osumnjičen za korupciju, ako je to svakako sve partizansko. Vjerovati u to, znači priznati partizanima neku etičku i moralnu vrijednost, a oni nisu imali, bar kako sam ih ja iz bliza upoznao, ne samo u ovom slučaju, nikakve etike ni morala. Za njih nisu vrijedili ni Božji ni ljudski zakoni. Oni su se vladali dosljedno svom uvjerenju apsolutnih gospodara, baš nad svime.
Tako je i komandir Bogunović smatrao privedenu snašu svojim vlasništvom s kojim može postupati po miloj volji. Možda je to i dotična mlada snaša, njegovo ponašanje prema njoj, tako gledala. Pošla je nekuda u noćno vrijeme ili u samu zoru, kada je svaka osoba osumnjičena koja se u to vrijeme slobodno kreće. Da se radilo o muškarcu, bio bi odmah likvidiran, kao ustaša, to jest narodni neprijatelj. Zato su i osobe koje su žensku odjeću kontrolirale da se vidi da li se pod ženskom odjećom možda krije muškarac, kojeg treba odmah likvidirati, bilo da pod ženskom odjećom nosi oružje ili kao neprijateljski kurir nosi neke neprijateljske poruke, što je opet bilo opasno za život.
Ukratko, teško se ljudima u normalnim prilikama uživjeti u tu ratnu psihozu koja je tada kod partizana općenito vladala, to jest u psihozu totalnog nepovjerenja, prema svima i svakome, i s druge strane, u uvjerenju, kao što je naprijed rečeno, da im sve pripada, da su apsolutni gospodari nad svime, posebice na ovim prostorima.
Posljednja dva-tri dana (23., 24. i 25. svibnja) počelo je djelovati i zrakoplovstvo. Mitraljirani su i bombardirani položaji branitelja. Budući da borbene linije nisu bile ni stalne ni jasne, te jedna od druge strane nisu bile udaljene, bile su obje strane ugrožene.
O tome Zoran Dujak piše: Budući da dotične partizanske jedinice nisu mogle osvojiti Vlašku Mahalu ni okolna mjesta, nego su se morale povući i iz onih mjesta, koja su privremeno bile i osvojile, partizani su, nerado, uz puno okolišanja i obilaženja uputili molbu u Beograd da generalnoštabni oficiri odluče kako krenuti dalje. U izuzetno brzo donesenoj odluci generali četiriju armija Jugoslavenske vojske: Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Košta Nad odlučili su da na Odžak pošalju i zrakoplove. Te su od engleskih karavela i njemačkih zarobljenih Messerschmidta sastavljene dvije eskadrile koje su iz Beograda upućene u Odžak. Ti su zrakoplovi bojovno djelovali na prostoru Odžačke doline 23. i 24. svibnja 1945. Bombardirali su: Odžak, Adu, Balegovac, Dubim, Prud, Vojskovu i Osiječak, ali glavni cilj napada bila je Vlaška Mahala. U tom zračnom napadu uništenje vlaškomalski bunker kao i vlaškomalska škola gdje je bilo smješteno i zapovjedništvo Petra Rajkovačića. Sinkroniziranom napadu tih dana priključila se i dalekometna partizanska artiljerija koja je bila locirana na lijevoj strani Save u: Svilaju, Jarugama, SI. Samcu i drugdje. Sama pojava zrakoplova imala je strahovite psihološke posljedice. Iznenađene i ne naviknute, nespremne na zračne napade, postrojbe jednostavno nisu znale što bi trebalo poduzeti. (Zoran Dujak, Berlin pa Odžak, objavljena u Švicarskoj 1993., str. 54.-55. Vidi i Božo Vukoja: Hrvat žive vatre – Križni put hrvatskog svećenika i njegova naroda, Crnac 1999., str. 205.)
Jedanput, prije nego se počelo svanjivati, u sitne sate, upravo kad je jedan vod naše čete napustio rovove radi prestrojavanja (prvi vod I. bataljuna naše 18. čete smjenjivao se s našim drugim vodom), u tom momentu su s protivne strane jurišali opkoljeni branitelji i razbili našu cijelu četu, pri tom je skoro cijeli prvi vod naše čete stradao, svi su bili izbačeni iz stroja, bilo kao ranjenici bilo kao poginuli, a protivnik se probio iz obruča.
Zoran Dujak u knjizi Berlin pa Odžak, na str. 56 piše: Pod okriljem noći krenuti će dvije formirane grupe u proboj partizanskih obruča i to jedna prema brdovitom dijelu općine, a druga u pravcu Pruda tražeći spas u mogućnosti probijanja u pozadinu bojišta negdje u Hrvatsku. U VI. Mali ostaje par desetina hrvatskih vojnika, i to uglavnom oko Nujića štale, gdje je bilo posljednje uporište obrane. Grupa koja se probila u pravcu Potočana i Lipa, u svom žestokom protuudaru razbila je birćansku brigadu na području Prnjavora probila se k željenom cilju, smještajući se u području Lipe i Plondišća. Više od 700 ljudi pod oružjem izvuklo se u toj grupi iz partizanskog obruča, a na str. 206. piše: Druga grupa, koja se probila u pravcu Pruda, nije imala takovih mogućnosti probivši se skroz do ušća Bosne u Savu, našli su se opet u obruču odakle nije bilo više izlaza.
Opkoljenim braniteljima nije bilo važno hoće li poginuti ili neće, svakako im nije bilo spasa, pa su slijepo jurišali. Sjećam se da sam tom zgodom, dok su iznosili ranjenike, vidio i Franju Osti koji je pripadao prvom vodu, a bio, kako sam naprijed spomenuo, skupa sa mnom mobiliziran u Viništu, te sam ga od ranije dobro poznavao, i njega i njegovu obitelj. Nosili su ga ranjenog na nosilima. Netko je pitao što mu je. Onaj koji ga je nosio rekao je da mu je izgleda prebijena ruka i noga. Drugi netko je na to, očito samilosno i dobronamjerno rekao, nije mu ništa, da ne bi razočarao ranjenog Franju. No, situacija je bila puno složenija i Franjo je tada izgubio nogu, koja mu je naknadno amputirana u vojnoj bolnici u Tesliću.
Od svih osoba koje su našoj četi pale u ruke, a bilo ih je na stotine, ako ne na tisuće, samo su, koliko ja znadem, ostala tri muškarca na životu. Možda je to slučajno, možda zato što je u tim krajevima to ime često, ali su se sva trojica zvali Marijan. To su bila dva mladića, od 15, 16 godina i jedan stariji čovjek, kojeg su partizani poštedjeli, jer su se za njega zauzeli mještani, pravoslavci iz susjednog sela (Donje Dubice?) jer je bio kod njih kao kovač i podkivao im konje.
Sve ostale muškarce, koji su im dopali šaka, nemilosrdno su likvidirali, počevši od onih prvih zarobljenika, odmah iza Vinske, pa sve do posljednjeg na putu prema Derventi.
Kako bilo da bilo, završavajući ovo žalosno poglavlje, moram konstatirati, da se događanjima na ovim područjima pri kraju Drugoga svjetskog rata, premalo govorilo i pisalo. Vjerojatno su ta događanja ostala u sjeni vrhunca zločina bleiburške tragedije koja se istovremeno dogodila. Zločini na dijelu hrvatskog naroda, počinjeni ovdje, slični su zločinima počinjenim u Bleiburgu. Ovdje se ginilo i branilo i kad je ne samo Bleiburg nego i kad je Berlin pao, pa i kasnije. Ovo, relativno malo područje,u trokuti između, rijeke Bosne na samom njenom ušću u Savu, i susjedno, prekosavsko područje, na završetku Drugoga svjetskog rata, u travnju i svibnju 1945. doživjelo nevjerojatna ratna iskušenja i višeslojna opterećenja, prouzrokovana sljedećim okolnostima:
Prvo, dolinom rijeke Bosne, preko Dervente i Slavonskog Broda, povlačio se njemački 21. armijski Korpus, čije su izvlačenje osiguravale ustaško-domobranske jedinice 12. divizije HOS-a NDH. To samo po sebi je nosilo veliko opterećenje za domaće pučanstvo. Saobraćajne veze bile su potrgane, pa su te vojne jedinice bile prisiljene živjeti na račun domaćeg naroda.
Drugo, poslije proboja srijemskog fronta (12. 4. 1945.), 1. i 2. JA kroz Slavoniju su lijevom i desnom obalom Save snažno nadirale na Zapad. To je i psihički i ekonomski i vojno opterećavalo to područje.
Treće, u to vrijeme je i Draža Mihailović sa svojim četnicima bio na Vučjaku (14.3. – 13.4.1945.) i donio plan povratka u Srbiju. Dražini, kao i domaći četnici, živjeli su na račun domaćeg puka. Četnici su kako je poznato, do krajnjih granica pljačkali sve do čega su došli, pa konačno i ubijali žitelje ovih krajeva.
Četvrto, prije toga Draža se na Vučjaku razišao s crnogorskim četnicima, koji su na svoju ruku, pod vodstvom Pavla Đurišića, najprije preko ovog kraja, opet na račun ovdašnjeg pučanstva, prešli na teritorij pod nadzorom vlasti NDH i pošli za Sloveniju. Ni to nije bilo bez ozbiljnih posljedica za pučanstvo toga područja.
Peto, sredinom travnja (18.4.1945.) prolaz svih, kako njemačkih, tako i hrvatskih jedinica i mnogobrojnih kolona u povlačenju na Zapad, bio je prekinut. I to se, što je prirodno, višeslojno odrazilo na pučanstvo ovog kraja. Pripadnici i njemačkih i hrvatskih jedinica morali su se nekako prehranjivati.
Šesto, konačno, nenadoknadive gubitke u ljudstvu i ekonomiji podnijelo je ovo područje u travnju i svibnju 1945. za vrijeme konačnih borbi za ovaj kraj. Pos toga osjećale su se još godinama, pa i desetljećima.
Preuzeto iz:
Ivan Tomislav Međugorac: Sjećanje jednog bosanskog fratra na ratne godine 1941.-1945, str. 77-90.
