DOBOR – KULA

3792

Iznad lijeve obale rijeke Bosne, na planini Vučijak smještena je srednjovjekovna utvrda i grad Dobor. Na tom mjestu rijeka Bosna se probija kroz klanac koji zatvaraju obronci planina Vučjak i Trebava. Grad i utvrda sastoje se od dvije kule s dva paralelna bedema duga po 18. metara. Grad – utvrdu podigli su braća Horvati – Ivaniš i Pavao, 1387.godine po odobrenju bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića. Ivaniš Horvat bio je mačvanski i slavonski ban. Ovaj izuzetno strategijski grad – utvrda među najstarijim utvrdama pobudila je pažnju brojnih arheologa i povjesničara. Prema mišljenju arheologa izgradnja Dobora razvijala se u tri faze. Prva i druga faza karakterizira izgradnju manje kule i dvorišta i ona traje do početka zadnje decenije 14. stoljeća.

U bitci pod Doborom od 23. lipnja do 11. srpnja 1394. protiv ugarskoga kralja Sigismunda, Horvat je bio poražen, a Dobor spaljen, jer mu nije u pomoć pritekao bosanski kralj Stjepan Dabiša. Sigismund zarobi Ivaniša i Pavla Horvata s trideset i jednim plemićem, a pod Doborom poubija mnoštvo vojnika. Zarobljenici su u Budimu nemilosrdno kažnjeni. Bana Ivaniša Horvata svezali su konjima za repove i tako ga reščarečili, tijelo mu sasjekli i prikovali na gradska vrata. Sličnu sudbinu doživjeli su i drugi zarobljenici. Jedino tih kazni bili su pošteđeni biskup Pavao Horvat, brat Ivaniša Horvata kao crkvena osoba, Ivanišev maloljetni sin Nikola, kao dijete i banica Vladislava. Biskupu Pavlu je naloženo da mora napustiti zemlju uz zabranu povratka u Bosnu.

Spaljeni Dobor je trebalo obnoviti i tako nastaje velika kula i veliki unutrašnji i vanjski zidovi. Tu boravi na samom kraju 14. stoljeća bosanski kralj Stjepan Ostoja s najistaknutijim predstavnicima plemstva. Ne zaboravimo tu je samostan i crkva Sv. Ilije gdje odsjeda elita bosanske države, te biskupski posjedi u dubičkom i đakovačkom kraju pogodni za raznovrsna kulturna događanja.

I opet ugarski kralj Sigismund ne može gledati procvat moći i blagostanja bosanske države. Napada Bosnu 1408. godine na ovom području. U križarskom pohodu taj «principes catholicus» uništi Srebrenicu sjedište bosanske banovine sa 60000 vojnika, razori i spali Dobor, zarobi bosanskog kralja Tvrtka II. Tvrtkovića. U Doboru je slavio vulpurgijsko slavlje odrubljujući glave 179-torici bosanskih plemića, a tijela im pobacao u rijeku Bosnu s visokih zidina Doborgrada. (E.Windeke; Denkwürdigkeit zur Geschichte des Zeitalters Kaiser Sigismunds, Berlin, 1893., 20.) Ovim pokoljem Bosna je izgubila cvijet-kajmak plemstva, a Hrvatska je zadrhtala. Sigismundov boravak u Bosni trajao je na Doboru nešto duže, jer napušta Bosnu i Doborgrad tek sredinom listopada. Bosanska Posavina nakon ove bitke pripala je pod ugarsku vlast. I kada je cijela Bosna pala pod Tursku vlast Bosanska Posavina se drži sve do sredine četvrtog desetljeća 16. stoljeća. Njom gospodari Ivaniš i Franjo Berislavić, koji u svojoj tituli nosi i naslov «comes perpetuus de Dobor«. Da bi netko želio imati bilo koji naslov morao je biti na važnom položaju i taj kraj je morao imati bitno strateško i političko značenje, kao što je tada imao Dobor. Ova utvrda spominje se u srednjem vjeku 1457.godine kada u njemu boravi kralj Tomaš i prima papina poslanika Karvajala i mletačkog poslanika P. Tomasija. Pokoren je od turske vojske tek poslije pada Jajca 1528.godine. Doborsko područje uspjelo je preživjeti i mohačku bitku 1526. godine. Na početku 1535. godine Stjepan Berislavić u sukobu s Husrevbegom pogiba i tada Bosanska Posavina se našla pod turskom vlašću. Tek 1536.-1540.godine u previranju, čija je bosanska Posavina, doborska nahija pripaja se kobaškom kadiluku.

Biskup Maravić spominje Dobor među kaštelima koji je postojao 1655. godine. Početkom 1711. god. Dobor se spominje kao sjedište nahije. Ubrzo poslije toga će Dobor stradati i neće se više nikada obnoviti. God. 1716. počeo je rat između Austrije i Turske. Pod kraj te godine austrijski pukovnik Petraš poduzeo pohod u udolinu Bosne. Na tome je pohodu 21. studenoga 1716. godine zauzeo Dobor, a isti je dan spalio Kotorsko. Pošto se Austrijanici nisu mogli održati, razorili su Odžak, a Dobor učinili neupotrebljivim. Od toga se vremena Dobor više ne spominje u pisanim dokumentima.

 

Pod  Doborom

Pod Doborom drevnim gradom
Brza Bosna bučno buči,
Dere zemlju raji goloj
Mora da je nešto muči.
A nad Bosnom drevni Dobor spava,
Pokriva ga korov, čkalj i trava.

Spava Dobor, a iz kule
Odiže se čudna sjena,
Holo stupa, mora da je
Neka glava okrunjena.
Kroz mrak sjena razvalinom kroči
I po Bosni pase šuplje oči.

Za oblakom mjesec sinu.
Prepade se grozna sjena,
A nad Bosnom brzom, bučnom
Krvava se diže pjena.
Nasmija se glava okrunjena,
A u Bosni nesta tužnog plijena.

Pod Doborom drevnim gradom
Brza Bosna bučno buči,
Nemirna je, masni plijen
Utrobu joj i sad muči.
A s Dobora gledaju grobari,
Kako tonu bosanski boljari.

Buči, buči Bosno brza,
Deri zemlju raji goloj,
Bogata je: bit će dosta
Sigmundovoj četi holoj!
Samo pazi, ne probudi grada,
Doborgrada – biće, kažu jada!…

Dragan Dujmušić