Ime Modriča spominje se prvi puta 20. srpnja 1244. god. u povelji ugarskog kralja Bele IV. kojom ovaj ugledni vladar potvrđuje dar svoga brata Kolomana bosanskom biskupu i bosanskoj Crkvi. Riječ je o posjedu raštrkanom po Slavoniji i Bosni, od Save pa sve do centralne Bosne. Među tim posjedima bili su i posjedi u Usori, koje je bosanskoj Crkvi bio darovao ban Ninoslav (1233.-1250.), a čije su granice bile: rijeka Tolisa i Sava te vrelo Modič koje se ulijeva u Bosnu.
Izgleda da je crkveni posjed bio cjelokupno područje između rijeke Bosne i Tolise, ograničen sa sjevera rijekom Savom. Jugozapadna granica nije jasna. U povelji se kaže „vrelo“ ali pošto se to vrelo ulijeva u Bosnu, radi se o nekom vodenom toku. Najvjerojatnije je da se radi o donjem toku i ušću rijeke Duse, koja je jedini značajniji vodeni tok na modičkom području.
Mjesto Modriča se prvi put spominje u povelji bosanskog bana Stjepana kojom mu on i brat mu Vladislav, negdje iza 1323. god., nagrađuju kneza Grgura Stipanovića darujući mu u vječnu baštinu pet sela u tadašnjoj oblasti Usori: Čečavu, Hrstuš, Unenanivište, Jakeš, Volović i Modrič. Ova zadnja tri naselja nalazila su se u župi Nenavište. Da je Nenavište zaista bilo ime župe u kojoj su bila naselja Jakeš i Modriča potvrđuje i jedan turski dokumenat iz 1711. god. To je popis bosanskih spahija koji su bili u turskoj vojsci, a imali su svoje vojničke posjede u nahiji Nenavište.
U sv. Iliji (stari naziv za Modriču) vjenčan je bosanski ban Tvrtko sa bugarskom princezom Dorotejom. Dana 8. prosinca 1374. u nazočnosti majke Jelene, brata Vuka, velikaša bosanskih i poslanika susjednih zemalja i gradova obavljeno je svečano vjenčanje bana Tvrtka. Vjenčao ga je sam bosanski biskup Petar. Na uzvrat tolikoj ljubavi i na uspomenu svoga vjenčanja i za spas svoje duše, svojih roditelja i praotaca, izdao je Tvrtko istoga biskupu Petru i njegovim nasljednicima i Crkvi bosanskoj, povelju kojom mu daruje posjed Jelšavicu uz biskupsko imanje Dubnicu. Ovu je darovštinu potvrdio na biskupovu molbu papa Grgur XI. 31. listopada 1375. god.
Po mišljenju uvaženih bosansko-hercegovačkih povjesničara ne može biti sumnje da je mjesto sv. Ilija današnja Modriča, koja je bila na području bosanskog biskupa i u kojoj se nalazila crkva sv. Ilije.
Poslije svoga boravka u Modriči god. 1673. zapisao je bosanski biskup fra Nikola Ogramić-Olovčić: „Nedaleko od samostana bila je tu crkva sv. Ilije, sagrađena u polju od nekog kršćanskog vladara, one širine i visine kakva je bila do propasti. Nego prije deset godina rijeka Bosna promijeni svoj redoviti tok, udari na desnu stranu u polje, prodre do crkve i obori je; stalnim podviranjem uništi je do temelja i odnese sobom zajedno s dosta ogromnom građevinom, kojom je od onih kršćana bila obdarena.“ Prema biskupovom izvješću poplava je bila 1663. a u jednom drugom dokumentu se tvrdi da je ta poplava bila 1666. god.
Današnjom Posavinom i Podrinjem upravlja koncem 13. stoljeća ban Stjepan Kotromanić, gorljivi katolik, protivnik patarena, kasnije veliki prijatelj franjevaca, koji je bio pod vrhovništvom kralja tih krajeva Stefana Dragutina Nemanjića. On je 1282. predao skro svu kraljevinu mlađem batu Urošu II. a za sebe zadržao područje uz Drinu i Podrinje u Bosni On je od Pape zatražio da pošalje franjevce u njegove krajeve koji su već 1291. sagradili prvi
franjevački samostan u Bosni, onaj u Srebrenici. Potom su podignuti samostani u Zvorniku, Bijeljini, Skakavi, Olovu, Donjoj Tuzli i Modriči. Modrički je samostan po svoj prilici sagradio bosanski ban Tvrtko (kasnije bosanski kralj) u drugoj polovici 14. stoljeća. O životu franjevaca u modričkom samostanu nije nam ostalo ništa posebno sačuvano.
Godine 1463. Turci su osvojili Bosni, a polovicom 16. stoljeća srušiše samostan u Tuzli, a franjevci bijaše primorani preseliti se u modrički samostan i tu ostati do povratka u Tuzlu 1579. godine. Godinu dana kasnije (1580.) Turci su zapalili i modrički samostan a o. vikara pogubili. Modrički je samostan vrlo brzo obnovljen jer ga god. 1600. spominje biskup Baličević u svojim spisima. Po njegovom opisu varošica Modriča smještena je iznad rijeke Bosne. U njoj je našao četiri franjevca koji nisu imali ni samostana ni crkve, jer je crkva sv. Ilije bila izvan varoši udaljena preko jednu milju i nije bila pokrivena, jer to Turci nisu dopuštali. U varoši i u susjednim selima bilo je oko 500 katoličkih kuća, gdje je živjelo oko 2000 duša.
Kada je obnovljen modrički samostan nije poznato, ali već 1623. provincijal o. Marijan Pavlović piše u Rim da modičkom samostanu pripadaju župe Modriča, Koprivnica, Slatina i Sikerevci, dok Korenita (neki misle da je to Kornica) pripada samostanu Gradovrh.
Crkva, koju spominje biskup Baličević, ipak je mlađeg datuma. Po ljetopisu fra Bernardina Nagnanovića (+1717.) modrička crkva je podignuta u vrijeme pape Grgura XII. (1572-1585). Bila je pored rijeke Bosne pa ju je rijeka zapljuskivala i nanosila velike štete, ali je rijeka još za papina života promijenila svoj tok za nekih tisuću koraka od crkve, tako da je 1666. srušila cijeli samostan. Nagnanović pogrešno veli da je srušen samostan. Te je godine srušena crkva sv. Ilije o čemu svjedoči i biskup Nikola Ogramić-Olovčić.
Sljedeća vijest o Modriči je iz god. 1640. od Pavla iz Rovinja. Prema njegovom opisu Modriča se nalazi pod brdom u ravnici, i ima nekoliko džamija. Modrički samostan je najsiromašniji u franjevačkoj vikariji. Samostan se nalazi pored rijeke i ima crkvicu u zemlji poput ćelije s raspelom naslikanim na papiru. Jednu milju dalje nalazi se neobično lijepa crkva, a za patron dolazi ovamo neobično mnogo svijeta. Po svjedočenju Pavla iz Rovinja Modriča je bila veliko naselje katolika i muslimana. O postanku modričkog samostana i o njegovoj prošlosti ne veli ništa, već samo to da mu je gvardijan Mihovil iz Olova. Ne spominje gdje se nalazi crkva, nego samo da je samostan „pored rijeke“. Da li se tu radi o rijeci Bosni, ili možda o nekom drugom riječnom toku, ne znamo.
Biskup Maravić pohodio je u prvoj polovici lipnja 1648. god. Modriču a odatle otišao u Crkvište (današnju Crkvinu) gdje je krizmao 414 osoba. Potom se vratio u sv. Iliju i tu krizmao 813 osoba. U svome izvještaju koga je 1650. uputio u Rim veli da je franjevački samostan siromašan, te da fratri imaju raspelo nacrtano na papiru. U svome drugom izvještaju iz 1655. god. biskup piše da Modriča ima 200 muslimanskih i kršćanskih kuća i tri džamije. Uz to spominje samostan sv. Ilije i da franjevci iz njega poslužuju župe Modriču, Crkvište (Crkvinu) Tremošnicu i Bastić sa 112 katoličkih duša.
Biskup Nikola Ogramića-Olovčić posjetio je god. 1673. modrički samostan u tu našao tri franjevca-svećenika, četiri klerika, jednog civila i nekoliko dječaka u školi, a samostan, iako najmanji u cijeloj fanjevačkoj provinciji, bio je od koristi za onaj kraj. Za njegova boravka
Modriči, samostan je bio prezadužen (dugovao je tisuću carskih dukata).
Gdje je točno bio franjevački samostan ne može se sa sigurnošću reći. Pošto je bio u varoši u blizini rijeke, kako tvrdi Pavao iz Rovinja, vjerojatno je bio negdje u Staroj Čaršiji. Čak postoji predaja da je džamija u Staroj Čaršiji sagrađena na mjestu gdje se nalazila neka starija građevina. Bila je to svakako građevina od trošnog materijala pa se ruševine nisu mogle sačuvati. Spominjući „rijeku“ u svome izvještaju Pavao iz Rovinja nije mislio na rijeku Bosnu nego na Dusu. Tako bi se samostan nalazio pored rijeke Duse, pod Majnom. U narodu je ostala uspomena na crkvu sv. Ilije u polju. Jedan posjed zemlje pored Bosne, uz Katane zove se Kline, što na turskom znači crkva.
God. 1679., za gvardijanstva Blaža Pejakovića, Turci su srušili modrički samostan do temelja. I nakon rušenja samostana franjevci nisu ostavili puk, nego su, čini se, podigli nisku zgradu koju su Turci god. 1685. do temelja srušili.
God. 1683. veliki vezir Kara Mustafa poveo je ogromnu vojsku na Beč, te nakon više mjesečnog opsjedanja grada osmanlijska vojska je doživjela strahovit poraz. Za taj poraz morali su kršćani skupo platiti. Izvješće provincijala Radinića od 16. lipnja 1686. crta franjevačku bosansku provinciju kao da već izdiše, jer su joj mnoga braća kroz prošle tri godine na komade sasječena, mnoga u gnusnim tamnicama pomrla, mnoga pak i sada u njima čame. Svoje izvješće završava: „…životarimo samo na časove, držeći smrt u ustima; danju se i noću krijemo po špiljama i šumama.“ Nekoliko mjeseci prije ovoga izvješća Turci su do temelja srušili modrički samostan a fratri su morali potražiti sklonište u drugim mjestima.
Tih godina na području Bosanske Posavine nestaje gotovo cjelokupno katoličko pučanstvo. Iz pismenog dokumenta koga su u siječnju 1700. potvrdili Ivan Sekula, kapetan u Kobašu i Ivan Omerbašić, dubočki vojvoda, saznaje se da su god. 1686. fra Ilija Dubočak, fra Jozo Varešanin i fra Šimun Modričanin iz modričkog kraja preveli u Slavoniju 6.500 vjernika i nastanili se u Kopanicu. Kako je modička župa god. 1673. brojila 4120 duša, modričkim izbjeglicama su se pridužili stradalnici i iz drugih župa. Tih su godina nestale župe Modriča, Crkvište (Crkvina) Tramošnica a nešto kasnije i samostan Gradovrh. Najbliže župe Bosanskoj Posavini bile su Tuzla i Banja Luka.
Dana 26. siječnja 1699. potpisano je u Srijemskim Karlovcima primirje između Turske i Austrije, a Sava je ostala granica. Iako su se neki prognanici sljedećih godina vratili na stara ognjišta, nemamo nikakvih vijesti o katoličkom življu u Modriči i u okolnim selima.
Prve pisane tragove katoličkog življa u Modriči, nakon tog tragičnog iseljavanja bosanskih katolika u Slavoniju, nalazimo tek god. 1856. u Šematizmu franjevačke provincije Bosne Srebrene, kada je u Modriči živjelo 57 katolika, a bili su na dušobrižničkoj brizi otaca franjevaca iz Gareva (Garevca).
Godine 1889. u Modriči je sagrađena nova Gospina crkva, a u isto je vrijeme sjedište župe iz Gareva preneseno u varoš pod Majnom. Posvetu nove crkve obavio je 8. rujna iste godine fra Ilija Ćavarović, dekan i župnik iz Tremošnice.
Zauzimanjem modričkog župnika preč. Mije Thona u Garevcu je, jednom od sela modričke župe, sagrađena nova crkva, a dekretom nadbiskupa Smiljana Franje Čekade, Garevac je 28. rujna 1975. postao samostalna župa.
Kamenu modričku crkvu, koja je građena prema nacrtu arhitekta Vancaša, kao i župsku kuću srušili su srpski ekstremisti 1992. god. a materijal odvezli.
U rujnu 2001. imenovan je modričkim župnikom mladi svećenik Miroslav Karatović koji je ubrzo po dolasku u porušenu i raseljenu župu jedan dio nekadašnje vjeronaučne dvorane preuredio u kapelicu a drugi u župski stan, a onda se dao na gradnju župske crkve Marijina Rođenja.