Plehan se nalazi u Bosanskoj Posavini, 9 km jugoistočno od Dervente, na nadmorskoj visini oko 315 metara, a naziv mu vjerojatno potječe od glagola plehati, odnosno pleati, tj. lupati, razbijati kamen, koji se tu od davnina vadio. Brežuljak na kojemu je smješten Plehan ima takav zemljopisni položaj da se s njega golim okom može vidjeti dobar dio Bosne: Ozren, Vlašić i Krnjin na jugu, Manjača i Motajica na zapadu. Vučjak i Majevica na istoku, a na sjeveru slavonska ravnica sve do Đakova pa i dalje. Nije čudno što su u drugoj polovini 19. st. na tom brežuljku franjevci sagradili samostan i crkvu. Atribut “plehanski” tako se proširio prvo na katoličku župu, s crkvom sv. Marka u središtu, a onda i na cijeli kraj između rijeka Bosne, Save, Ukrine i Foče.
Zemljopisno je plehanski kraj ipak nejedinstven. Čine ga dva dijela: posavska ravnica koja se proteže do Dervente, odnosno Plehana, te brežuljkasti dio u unutrašnjosti. Ravnica je vrlo obradiva i plodna, a brežuljci su pogodniji za voćarstvo i sitno stočarstvo. Klimatski uvjeti i vegetacija osiguravali su uvijek dovoljno hrane, tako da su se nekoć u ovaj kraj doseljavali ljudi iz kršne Hercegovine i Dalmacije.
Plehanski je kraj naseljen od pradavnih vremena. Očit dokaz za to su ne samo sitni arheološki ostaci pronađeni u dolini Ukrine blizu Dervente, koji upućuju na prapovijest, nego i učestalost toponima “Gradina”, koji se rabi za imenovanje starih nekropola. Zajedno s cijelom Bosanskom Posavinom, plehanski je kraj bio rubno područje rimske provincije Dalmacije. I doista, na postojanje važnih rimskih civilnih i vojnih utvrda (castra) upućuju gradine u selima Vrela i Johovac.
Pretpostavlja se da je brežuljkasti dio Bosanske Posavine bio u posjedu Kotromanića, a ravničarski u sklopu ugarsko-hrvatskoga kraljevstva. Dobor kula, izgrađena oko 1380. na lijevoj obali Bosne blizu Modriče, trebala je upravo osiguravati sjevernu granicu bosanskoga kraljevstva.
Za izgradnju civiliziranog društva na kršćanskim temeljima u Bosni najveće zasluge svakako pripadaju redovnicima franjevcima, koji su u Bosnu stigli 1291. godine i naslijedili dominikance u misionarskom radu.
Nakon pada bosanskoga kraljevstva pod Turke godine 1463., Plehan je ostao priključen Jajačkoj banovini, tj. ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Tek oko 1536. godine Turci su zauzeli i taj dio Bosne i izbili na Savu. Tada su vjerojatno srušene sve crkve u tom dijelu Bosne. O njihovim ostacima izvješćuju kronike franjevačkog samostana, a ostaci ruševina crkava spominju se u selima Velika, Sočanica, Veliki Prnjavor, Mišinci, Živinice itd. Rušenjem crkava zacijelo je pokrenuto i iseljavanje prema sjeveru – preko Save. Početkom 17. stoljeća katolike Bosanske Posavine ponovno pasteriziraju franjevci iz samostana u Kraljevoj Sutjesci, a spominju se župe Sočanica, Dubočac, Derventa i Majevac, ali oko 1650. bilježi se novi val iseljavanja prema Ugarskoj: ovaj put odlazi oko 15.000 katolika. Krajem 17. stoljeća, tj. u predvečerje Bečkog rata, plehanski kraj ipak broji oko 5500 duša. No, poraz Turaka pod Bečom 1683. bio je uzrokom velikog nasilja prema katolicima i u plehanskom kraju, tako da su 1697. gotovo svi prešli u Slavoniju. Prva polovina 18. stoljeća obilježena je ponovnim naseljavanjem s juga, tako da se od 1763. ponovno vode župne matice za župu Velika, čije središte uskoro seli u Zelenike te, napokon, na Plehan.
Na jugozapadnoj strani groblja na Plehanu još 1886. godine bili su vidljivi temelji srednjovjekovne crkve sv. Marka, veličine 15 m x 10 m. Oko nje je bila nekropola stećaka, od kojih su neki ugrađeni u temelje nove crkve. Sa sjeverozapadne strane džamije u Velikoj sve do kraja 19. st. bili su vidljivi zidovi srednjovjekovne crkve sv. Ilije.
Samostan na Plehanu osnovan je 1875. godine. Broj katolika na ovim prostorima prema izvješću iz 1675. godine bio je: Seočanica – 1400, Majevac – 860, Derventa -1200, Dubočac – 2000, Vasiljevo Polje – 930 i Radunjevac – 1609. U prvoj polovini 16. stoljeća spominje se i župa Vinska. Bečki rat (1683.-1699.) uzrokovao je iseljavanje Hrvata katolika iz Bosne u slobodnu Slavoniju. Početkom 18. st. u ovome kraju ne nalazimo nijednu župu. Uskoro u ove krajeve počinju doseljavati katolici iz Dalmacije i Hercegovine, a dio odavde iseljenih vratio se na svoja ognjišta.
Tridesetih godina 18. st. u ovim se krajevima spominje župa Velika. Ona se, prije odvajanja župe Podvučijak četrdesetih godina 18. st., protezala na području sjeverno od Doboja s lijeve strane rijeke Bosne do Samca, te uzvodno uz Savu do Dubočca. Župa Velika nosila je ime po istoimenoj varošici u kojoj nije bilo katolika, a stvarno je sjedište župe najvjerojatnije bilo u Modranu: Župa se neko vrijeme nazivala modranskom, a kada je njezino sjedište dvadesetih godina 19. st. preneseno u Zeleniku, i ona se tako prozvala. Sjedište župe konačno je premješteno na Plehan 1853. godine. Pripreme za gradnju crkve na Plehanu započele su 1850. godine na temelju dobivenog dopuštenja od najviših turskih vlasti u Carigradu. Zbog nastalih političkih teškoća, gradnja je mogla iznova započeti tek 1869. godine. Crkva je dovršena sljedeće godine i ostala u uporabi do kraja stoljeća. Gradnja nove, daleko reprezentativnije crkve, započela je 1898., a dovršena je 1902. godine.
Odluka da se na Plehanu gradi novi samostan za ovaj sjeverni dio Bosne donesena je 1853. godine, ali se zbog političkih neprilika ta zamisao ostvarila tek u razdoblju od 1870. do 1874. godine. Samostanska zgrada proširena je 1882. godine. Od 1951. do 1955. godine u nacionaliziranom samostanu bio je smješten starački dom.
Na Plehanu su, u odjelu derventske bolnice za plućne bolesti, od 1955. do 1965. djelovale Sestre milosrdnice. Bolnica na Plehanu otvorena je u jednom dijelu nacionaliziranog franjevačkog samostana, u zdravoj brdskoj klimi i šumovitu kraju. Kad je 1. srpnja 1965. franjevcima samostan vraćen u posjed, bolnički odjel preselio je u Derventu, a s njim i Sestre milosrdnice.
Na Plehanu su također djelovale Školske sestre franjevke bosansko-hrvatske provincije, sve do 1992. godine, kada su zbog rata napustile to područje.
Godine 1992. srpski su ekstremisti srušili samostan i samostansku i župnu crkvu, područne crkve u Božinici, Brezicima i Modranu spalili, a sve Hrvate katolike protjerali.
Dana 23. lipnja 2001. vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić blagoslovio je gradilište nove župne i samostanske crkve sv. Marka Evanđelista te je postavljen temeljni kamen za crkvu, koji je 13. travnja 1997. u Sarajevu blagoslovio papa Ivan Pavao II.
Dan poslije blagoslova kamena temeljca, na blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja, na gradilištu nove župne crkve, koja se gradila na mjestu nekadašnje, srušene u ratu 1992. godine, jedanaestogodišnji dječak Juro Krištić, koji je došao na praznike k rodbini, pronašao je temeljni kamen. Na kamenu dužine 173 cm, širine 40 cm i visine 54 cm krupnim slovima uklesano je: “Na Slavu Božju u čast sv. Marka evang. 2. august 1898.”
Prema riječima dr. Andrije Zirđuma, za temeljni je kamen upotrijebljen jedan od stećaka iz srednjovjekovne nekropole na obližnjem plehanskom groblju.
Dana 27. lipnja 2001. pronađena je povelja i “Povijesni razvitak samostana na Plehanu i njegovih župa”. Povelja počinje riječima “U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga Amen”, zatim slijedi širi popis predstavnika crkvene, biskupske, redovničke franjevačke zajednice te civilne vlasti derventskoga kotara. U povelji se spominje i ime austrougarskoga cara Franje Josipa, pod čijom se upravom tada nalazila Bosna i Hercegovina. “Povijesni razvitak samostana na Plehanu i njegovih župa” pisan je 1. kolovoza 1898.
O razlozima gradnje ondašnje crkve u “Povijesnom razvitku” piše: “Kako je prijašnja crkva bila premalena i manje dopadne vanjštine tako se odredi novu pravit. Materijal je za novu crkvu pribavio u dogovoru s prečasnim o. fra Stjepom Čičkom, tadanjim provincijalom i drugim otcima ove obćine vlč. o. fra Lovro Grlić, ex definitor, pod čijim se nadzorom godine 1898., 1. juna počelo temelje ove crkve kopat i zidat.”
Povelja i “Povijesni razvitak” pisani su tintom, krasopisom, na pergamenama nešto većim od formata A3 i smješteni u posudu od brušenog papira. U posudi je bilo nekoliko novčanica Austro-Ugarske Monarhije.
Župi sv. Marka Evanđelista u Plehanu pripadaju sljedeća naselja (lokalni nazivi): Božinci (filijalna crkva), Brezici (filijalna crkva), Bukovac, Bunar, Dažnica, dio, Gornji Šušnjari, Komarica, dio, Kovačevci, Lug (Ritešić), Lupljanica, Modran, dio (filijalna crkva), Sičine, Stanići, Vinogradine, Vrhovi, Zasika i Zelenike.
Župa sv. Marka Evanđeliste
Plehan
Kovačevci 36, p.p. 47
BiH 74400 DERVENTA
