U pitomom selu Pećnik, na padinama planine Vučjak, u bosanskoj Posavini ugledao je svjetlo dana, prije 76 godina, 8. siječnja 1944. god., vlč. LUKA JANJIĆ, vrhbosanski svećenik, pjesnik, profesor i odgojitelj.
Pred naletom srpskih postrojbi, krajem lipnja 1992. morao je sa svojim župljanima napustiti Garevac i potražiti sklonište preko Save, u Hrvatskoj. Tri godine kasnije prihvatio je službu pastoralnog suradnika u župi Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu.
U utorak, 17. prosinca 1996. iz Kliničkog centra u Sarajevu, gdje je bio na liječenju, otišao je tiho i nečujno, upravo onako kako je živio, u susret nebeskom Ocu. Pokopan je na groblju Bijele Bare u blizini Odžaka, u grobnicu gdje je sahranjen njegov krstitelj Ljubomir Roje, koga su zaklali četnici na vratima pećničke župne kuće 15. siječnja 1945. god. Luka je bio blage i mirne naravi, pun dosjetki, uvijek raspoložen i spreman na šalu. Svuda je unosio vedrinu i širio optimizam. Neobično je volio ljude patničke Bosne. Za njih se žrtvovao, njima je darivao dragocjeno vrijeme, pružao im je lijepu riječ i materijalnu potporu; s njima se radovao i žalostio. Za njega se može reći da je bio svećenik dobra srca i pravedne duše, pa ga ljudi u Garevcu s pravom prozvaše „naš dobri Luka”. Svećenik Luka se već od bogoslovskih dana bavio i literarnim radom, a ushitraje svoga srca i trzaje duše profinjenim je jezikom pretakao u stihove i zaodijevao u literarno ruho. Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijat u Sarajevu objavio mu je god. 1998. zbirku poezije i proze pod naslovom „Putovanka kroza život”., knjižicu od 131 stranicu ilustriranu sa sedam fotografija. Djelo sadrži tri ciklusa poezije: Putovima zavičajnim, Putovima Gospodnjim, Putovima od dolaska do povratka, a četvrti dio sadrži Lukinu prozu pod naslovom: Putovima povijesnim mukotrpnim. „Pjesmotvori iz prvog dijela Putovima zavičajnim satkani su od zavičajnosti i domoljublja. U njima prevladavaju sjetni i tugaljivi tonovi zbog činjenice da sela s našim starim kućama svednevice postaju pusta, a možda ponajviše zbog toga što su ratne aveti bile svugdje prisutne, upravo one koje su ubile oca našega pjesnika 15. siječnja 1945. god. kao i mnoge druge nevine ljude.
U ciklusu Putovima Gospodnjim imamo pjesmotvore koji govore o njegovu stavu prema Bogu koji ga neprestance zove na svoju njivu, u svoj vinograd, u svoje kraljevstvo, u svoju sjetvu.
U ciklusu Od odlaska do povratka govori o svojim putovanjima koja su uvijek vezana uz kućni prag i draga lica… Gdje god se našao, sa sobom je nosio svoj zavičaj, svoj kućni prag i slast bašćine i jezika.” (Ilija Drmić u Proslovu knjige “Putovanka kroz život” (str. 9-11). Pišući o proznom dijelu Lukine Putovanke Ilija Drmić kaže: „Ovi tekstovi otkrivaju nam čovjeka koji je znao i mogao doživjeti govor kamena i pretočiti to u priču, gdje se miješa prošlost i sadašnjost, san i java, dobro i zlo, mržnja i ljubav” (str. 11).