Uz 25.tu obljetnicu preminuća vlč. Bože Markotića
Na Cvjetnicu, (9. travnja 1995.) prije 25 godina, Vrhbosanski svećenik Božo Markotić preselio se u vječne stanove, a tri dana kasnije sahranjen je u Čajdrašu.
Svećenik Božo je cijelo vrijeme strahota Domovinskog rata ostao uz svoj hrvatski narod u župi Čajdraš kod Zenice, gdje je bio na službi, s njim dijelio dobro i zlo, tješio ga i hrabrio. Ostao je dosljedan svome životnom načelu: «U mome životu postoje istine za koje sam spreman i život položiti,a to su moja vjera i moj hrvatski narod!» Po tome je načelu živio, za njega se borio cijelim bićem, za njega je i umro.
Kada je počelo etničko čišćenje hrvatskog naroda u zeničkom kraju vlč. Božo je hrabro podmetnuo svoje pleća. Bio je uvijek prvi koji je dotrčao u pomoć pretučenom, opljačkanom, gladnom i žednom. Nisu ga smetali kiša i snijeg, nije se plašio pucnjave i detonacija. Danonoćno bdijenje uz svoj narod, neispavanost, brige i strahovanja negativno su se počeli odražavati na njegovo zdravlje pa je u zadnju godinu sve češće poboljevao. Bolničko liječenje je, usprkos liječničke preporuke, odbio bojeće se da se i ono malo puka ne bi razbježalo njegovim odlaskom.
Njegov svijetli lik kao svećenika i vojnog kapelana, ostavio je neizbrisive tragove ljubavi, milosrđa i odanosti a iznad svega hrabrosti i nesebičnosti. Profesor bogoslovije Tomo Knežević, sin župe Čajdraš za njega je rekao: «Vlč. Božo je svojim svećeničkim svjedočenjem i svojim jasnim i hrabrim artikuliranjem misli hrvatske duše ovih krajeva postao svjetonikom i simbolom ne samo Čajdraša, nego i cijele Zeničke doline. Išao je sa svojim hrvatskim narodom trnovitim putem Kalvarije da bi ga hrabro i razumno, kao pravi pastir, vodio prema uskrsnuću. Ponosna je Vrhbosanska nadbiskupije, rodni Riječana i rodna župa Modriča da su ga imali; ponosna je i župa Čajdraš što joj je bio župnik u teškim ratnim vremenima.»
Svećenik Božo je bio profinjena duša, skroman i ponizan, uvijek spreman na odricanje i žrtvu. Nije volio pohvale na vlastiti račun a na sve zahvale za učinjena dobra znao bi reći: dao sam ono što sam odozgor primio! Cijenio je svakoga čovjeka, a posebno je ljubio siromahe, bijednike i patnike. Za njega se može reći da je prošao Bosnom čineći dobro.
Vlč. Božo je pučku školu pohađao u rodnom mjestu Riječanima i u Modriči. Sjemenišnu gimnaziju polazio je u Zagrebu na Šalati i nadbiskupskom sjemeništu «Zmajević» u Zadru. Nakon odsluženja vojnog roka studira teologiju u Sarajevu. Na svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla, 29. lipnja 1981. zaređen je za svećenika u sarajevskoj katedrali. Nakon kapelanske službe u Derventi i u župi sv. Josipa u Zenici imenovan je je župnikom u Haljinićima (kod Kaknja) a potom u Čajdrašu kod Zenice gdje ostaje sve do svoje prerane smrti.
Prošle godine izašla je vrijedna knjiga o životu i djelovanju vlč. Bože iz pera Duška JELAŠA, vjeroučitelja u Grubišinom Polju pod naslovom „SMIJEŠAK HRABROSTI I DOBROTE“, koju bi trebao svaki pročitati koji je poznavao ili susreo svećenika Božu. Pisana je lijepim i razumljivim jezikom, opremljena različitim fotografijama s mnogo pojedinosti iz djelovanja vlč. Bože i života i ljudi s kojima je radio i za koje je živio.
Pisac Duško Jelaš, kako i sam spominje u Predgovoru, knjigu je podijelio u dva dijela: „Prvi dio, Smiješak hrabrosti i dobrote – opisuje selo Donje Riječane i zaseok Cerovu stranu iz kojega je Božo potekao te ljude, okolnosti i one naše pitome krajolike Bosanske Posavine i kojima je rastao i u dubini duše osjetio duhovni poziv.
Drugi dio, Svjedočanstva iz Čajdraša – prenosi dirljiva svjedočanstva župljana u kojima je njihov bivši župnik Božo, još uvijek tako snažno prisutan i živ. To ne čudi, jer je upravo tu proveo posljednje godine svojega života, i to u najtežim trenucima , kada je selu prijetilo razaranje a mještanima egzodus i iskorjenjivanje. Na osnovu tih živih svjedočanstava njegovih župljana, izranja istina i slika o Boži koji je djelujući u Čajdrašu ispunio misiju dobroga pastira, upravo u tim po mještane i selo najtežim uvjetima ratnoga bezumlja.“ (Predgovor, str. 10).
