PRIJE 200 GODINE OSNOVANA ŽUPA GAREVO

2189

Prije 200 godine biskup Augustin Miletić proglasio je kapelaniju GAREVO (danas Garevac) samostalnom župom i stavio je pod zaštitu Gospe Snježne (patron 5. kolovoza). Njezine granice su bile: Rijeka Bosna, rijeka Sava, Gradačac i Ozren planina. Župa je brojala 2562 katolika, koji su živjeli u 387 domaćinstava. Garevačkoj župi pripadala su ova sela: Garevo, Babešnica, Bare, Bjeljevina, Čardak, Dobrinja, Donji i Gornji Hasić, Donji i Gornji Kladari, Jovača, Kornica, Kužnjača, Ledenice, Oteža, Riječani, Tolisa i Živkovo polje.

Godine 1868. osnovana je od Tremošnice župa Gradačac, kojoj su pripala i sela garevačke župe: Čardak, Bjeljevina, Bare, Kornica, Ledenice i Jovača. Pripajanjem tih sela novoosnovanoj župi u Gradačcu sjedište garevačke župe je ostalo po strani. U novonastalim prilikama javila se potreba da se sjedište župe iz Gareva prenese u Modriču što je učinjeno 1889. godine. Novosagrađena Gospina crkva u Modriči posvećena je 8. rujna 1889., a župnik Blaž Ikić uselio se 17. listopada 1889. u iznajmljenu kuću preko puta crkve. Župnik je tada zapisao: “Bilo je umjesno da se prenese župni ured iz Gareva u Modriču čim je obavljen ovdje blagoslov naše nove rimokatoličke crkve.” Potom su u Garevu srušene crkva, župska kuća i štala, a krupna građa je upotrebljena za gradnju župne kuće u Modriči. Garevljani su tada obećali da će svake godine o spomendanu Snježne Gospe ići bosi na sv. Misu u Modriču.

Utemeljitelj župe GAREVO, biskup fra AUGUSTIN MILETIĆ rodio se u Fojnici 16. veljače 1763. Osnovno školovanje završio je u Fojnici, gdje je i stupio u franjevački red. Gimnaziju je završio u Grazu, a filozofiju i teologiju studirao je u Italiji. Po završenom studiju djeluje kao profesor filozofije i teologije u Bresci i Padovi. Papa Pio VII. imenovao ga je 6. ožujka 1803. naslovnim biskupom daulijskim, a 15. ožujka iste godine i pomoćnim apostolskim vikarom u Bosni s pravom nasljedstva. Već god. 1804. preuzima upravu Vikarijatom na području fojničkog i kreševskog samostana, a upravu cijelim Vikarijatom preuzima 1813. god., nakon smrti fra Grge Ilijića. Svake tri godine, osim u doba velike kuge (1813.-1816.), biskup Miletić obilazio bi sve župe u Vikarijatu i slao izvješće Propagandi u Rim. U svom dopisu Propagandi od 5. svibnja 1824. Miletić sebe, svećenike i katolički puk opisuje kao ovce među divljim vukovima, a dvije godine poslije Bosnu opisuje kao zemlju gdje vlada trajni nered i užas. Svaki Osmanlija mogao je postupiti po svojoj volji prema katolicima: oteti, zapaliti, posjeći, objesiti, nabiti na kolac, a da za to nikome ne odgovara.

Kao poglavar, radije je želio da ga braća vole nego da ga se boje. Svu svoju vjeru i rad upotrijebio je za osposobljavanje svećeničkog podmlatka, popravak crkava i samostana, nabavku crkvenog ruha i posuda kao pravi Franjin sin, jer je time želio na najbolji mogući način iskazati čast Kristu u svetoj euharistiji. Za 28 godina djelovanja u Bosni ostavio je neizbrisiv trag. Veliki naglasak stavljao je na pastoralni rad, obilazeći svaku župu, poučavajući, dijeleći sakramente, boreći se protiv psovke i vjerskog neznanja. Širio je euharistijske pobožnosti, pobožnost Srcu Isusovu, Blaženoj Djevici Mariji i svecima, pobožnost mladih nedjelja.

Za trajanja kuge bijedne je pomagao koliko je god mogao, dijeleći ono što je imao. Kada nije mogao biti među pukom, zimi, pisao je knjige, djelujući tako pastoralno-prosvjetno. Brinuo se za duhovno stanje dušobrižnika, za socijalno stanje vjernika i za pismenost ljudi. Želio je knjigama djelovati pastoralno.

Kako je živio, tako je i umro. Nakon mise i krizme u Vidošima kraj Livna pao je na postelju i 18. srpnja 1831. umro. Katolici i inovjernici i danas časte njegov grob, koji je prvotno bio na Rapovinama kraj Livna, a povodom pedesete obljetnice smrti, 25. rujna 1881. prenesen je u franjevačku samostansku crkvu u Gorici kraj Livna, gdje se i danas nalazi u posebnom sarkofagu pod korom.