Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: “Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?” Oni rekoše: “Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.” Kaže im: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Šimun Petar prihvati i reče: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.” Nato Isus reče njemu: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.” Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist (Mt 16,13-20).
____________
Gore kod Cezareje Filipove, u podnožju velikog brda Hermona, reći će dvojica ljudi jedan drugome istinu: “Ti si Sin Boga živoga” – “Ti si stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.” Ova se priznanja: “Ti si sveti Sin Božji – Ti si Petar-Stijena” do dana današnjega izgovaraju s vjerom, ispovijedaju ih korovi svojim zanosnim pjesmama. Sjetimo se kliktavih melodija na velikim misama od Mozarta ili Haydna: “Domine Fili unigente, Jesu Christe – Gospodine, Sine Jedinorođeni, Isuse Kriste!” Ili “Tu es Petrus” što odjekuje u svečanim melodijama kad papa stupa u crkvu Svetoga Petra. Oba su priznanja stvarala povijest. Oba su priznanja nadživjela dvije tisuće godina, a o njima su napisana brda knjiga, napisana strastveno, kako za tako i protiv.
Upitat ćemo se:
Kakav je naš osobni stav prema ovom Isusu i ovom Petru? Ili: što za naš život znače ova dva priznanja?
Ti si Sin Boga živoga!
To znači: u ovom se Isusu koji je “prošao zemljom čineći dobro” (Dj 10, 36), koji je grlio djecu, liječio bolesne, i o kojem su čak i njegovi neprijatelji morali pod njegovim križem priznati: “Drugima je pomogao, a sam sebi ne može pomoći” (Mt 27, 42) susreću Božja sila i ljubav. Ako vjerujem da je ovaj Isus Krist došao na zemlju radi mene i da je radi mene umro na križu, onda ću također iskusiti i to da je Bog ovdje radi mene i da me čuje i vidi, da me ljubi i zove mojim imenom i kaže mi: “Gle, u dlanove sam te urezao; ti si moj” (Iz 49, 16). Budući da mi u ovom Isusu prilazi sam Bog i osobno me oslovljava, smijem vjerovati da je Isus za mene Put kojim ću ići, Istina u koju ću vjerovati, Život koji mogu živjeti. Budući da je on pravi Bog i pravi čovjek, smijem vjerovati da je moj ljudski bitak po njemu dobio svoj cilj, da je po njemu otkupljen, spašen i zbrinut te da ima budućnost. Budući da je on Sin živoga Boga, smijem ispovijedati i pjevati s vjernicima: “O Isuse, ti sav si moj život bez tebe postoji samo smrt… Ti si moja nada, Spasitelj na sudu… sav si samo glasnik, svjedok, poslanik Božji ili Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, nije samo nekakvo dokono pitanje, površno teološko riječkanje, prepirka oko praznih čahura i formula, nego je odlučujuće pitanje kršćanstva, sudbinsko pitanje našega života. Samo tada mogu od njega očekivati “uskrsnuće i život” spas i izbavljenje, vječno blaženstvo, ako u njemu susretnemo Boga “kojemu ništa nije nemoguće” (Lk 1, 37).
“Ti si Mesija, Sin Boga živoga”: Samo to priznanje koje Petru nije objavilo “tijelo i krv, nego Otac koji je na nebesima” može otvoriti čitavu tajnu i potpunu veličinu ovoga Isusa Krista, može, da kažemo s Pavlom, obuhvatiti svu “dužinu i širinu, visinu i dubinu i razumjeti ljubav Kristovu koja nadilazi svaku spoznaju” (Ef 3, 18).
Drugo priznanje: Ti si Petar!
Ti si Sin Boga živoga!” – “A ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.” Tu su te obje riječi i obje imaju jednaku težinu. Krist nije gradio svoju Crkvu na idejama i ideologijama, nego na živim ljudima koji vjeruju i to ispovijedaju. Tko Krista uzima ozbiljno, uzet će ozbiljno i ove riječi: “A ja tebi kažem: Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju… Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga…” moj život, veličanstveni Bože.”
Pitanje je li ovaj Isus Krist ostaje jedini gospodar, jedina glava Crkve (Kol 1,18). No, on je ribaru Šimunu dao nalog da bude stijena njegove Crkve, da vezuje i odrješuje, da svoju “braću jača u vjeri” (Lk 22, 32). Upravo u grešnom čovjeku Krist želi pokazati svoju nezabludivu snagu. Upravo će se na slabom Šimunu Petru očitovati njegova vjernost Crkvi. Naše pristajanje uz Petra ne protivi se pristajanju uz Krista, nego je to, naprotiv, naše priznanje Krista koji poziva onoga koga hoće i koji upravo “u slabim ljudima pokazuje svoju snagu” (2 Kor 12, 9).
Obje ove izjave pripadaju vjeri Crkve.
Tako ćemo i nadalje s Petrom ispovijedati Krista kao “Sina Boga živoga”, a ujedno ćemo s Kristom priznavati: “Ti si Petar, na kojemu ću sagraditi svoju Crkvu.” Oba priznanja pripadaju vjeri i temelj su naše zahvalne radosti.”
