Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: “Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.” “Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.” “Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,15-20).
________
Ovo evanđelje obrađuje jedno vrlo teško i aktualno pitanje: Kako da se kršćanin ili kršćanska zajednica ponaša prema grijehu i grešnicima?
Istaknimo tri načela:
Kao kršćani, moramo grijeh uzimati vrlo ozbiljno.
Grijeh postoji i u zajednici onih koje je Krist otkupio i taj se grijeh mora gledati sasvim ozbiljno. I mora se suzbijati. Crkva “u kojoj više ništa nije grijeh”, kako se tvrdilo u pokoncilskoj Crkvi, svakako je pogrešno mišljenje i pogrešno zrcalo stvarnosti. Crkva koja bi kapitulirala pred grijehom i sa sobom povukla i ono što davno stoji izvan nje i ne pripada njoj, ne bi više bila Kristova zajednica. Riječ velikog crkvenog naučitelja Augustina: “Ljubi grješnika a mrzi grijeh” treba ozbiljno uzeti u oba izričaja.
Ne postoji “privatni, samo osobni grijeh”. Kršćanin nikad ne može reći: “Ono što ja dobro ili loše radim, to je moja privatna stvar i nikoga se ne tiče.” Po prakršćanskom uvjerenju, grijeh je uvijek opterećenje, društveni dug cijele Crkve i pojedinačne zajednice. Tko griješi, daje prostor zlome, slabi svjedočku snagu Crkve i čini je nevjerodostojnom.
Primjer: Za vrijeme prvih progona pogani su, diveći se, govorili o kršćanima: “Gledajte kako se međusobno ljube!” Kraljevstvu će se Božjem nanijeti velika šteta ako bi pogani danas o kršćanima mogli reći: “Gledajte kako se međusobno sukobljavaju!” Kako svaki grijeh pogađa svaku zajednicu, svaki je kršćanin pozvan obratiti brata koji griješi.
I grešnik ostaje brat
i za njega se treba pošteno boriti. Ne smije ga se označiti kao neprijatelja niti ga se smije otpisati. Ne postoji nitko tko je potpuno nepopravljiv jer su krštenje i krizma neizbrisivi. Onaj “koji je došao tražiti i spasiti što je izgubljeno” (Lk 19, 10) ne gubi nikoga, pa ne smiju to učiniti ni njegovi učenici.
I drugo: Potrebni “ukor” mora najprije biti “bratski ukor”, mora se dogoditi među braćom, najprije u najužem krugu, “u četiri oka”, među prijateljima. On štedi grešnika, ne ponižava ga, ne izvrgava ga ruglu.
I ovdje, nakon koncila, postoji prije svega ona dobra riječ: dijalog. Ni onaj koji je pogriješio ne smije se isključiti iz dijaloga. Brze osude što sijevaju s “visokog Olimpa” kao munje ne odgovaraju smislu evanđelja. Pa ni preuranjeno traženje čvrste ruke i energičnog zahvata. Ni zov za sjekirom nije u smislu dobroga pastira koji “ostavlja 99 pravednih a ide za jednim grešnikom u pustinji” (Lk 15,4). Sigurno je da sjekirom još nitko nije spašen. Ne bi trebalo brigu za grešnog kršćanina odmah svaliti na zajednicu, kao što brigu za gladnu braću ne treba odmah svaliti na Karitas. Ovdje se nadalje otkriva još neotkriveni prostor za djelotvornoga laika i za župno vijeće.
Bratski razgovor poznaje granice, ali molitva ne.
I ovo se, svakako, mora jasno reći: postoje situacije u kojima ni najbolji razgovor više ništa ne koristi. Mnogi su od naših roditelja to već iskusili i sad trpe šutke moleći. Tako ispunjavaju savjet jednog iskusnog svećenika: “Govorite, malo sa svojom djecom o Bogu, govoriti više s Bogom o svojoj djeci!”
Zadnje oružje koje ne poznaje granice, jest molitva. Ona je to upravo onda kad zakažu sva nastojanja. Ni onaj kojega je zajednica morala isključiti snagom svoje vlasti vezanja i odrešivanja, još nije isključen iz zagovorničke molitve zajednice, Ona se služi posljednjim najdjelotvornijim činom koji još kršćanima preostaje: zajedničkom molitvom. “Gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrani”, da se moleći bore za brata, tu je zaista “Gospodin među njima” (Mt 18,20), Gospodin koji je došao potražiti svakog izgubljenika osobno.
