Uz 25. obljetnicu preminuća prof. dr. Zvonimira Baotića

71

U subotu, 19. prosinca ove godine navršit će se 25 godina da je otišao nebeskom Ocu profesor teologije i odgojitelj bogoslova u Sarajevu dr. ZVONIMIR BAOTIĆ, draga, skromno, radina, pobožna i Bogu odana osoba. Našim čitateljima donosimo članak što ga je tada objavio u „Mladom teologu“, časopisu studena sarajevske bogoslovije povodom njegova preminuća bogoslov, a danas dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu i kanonik Stolnog Kaptola, dr. Darko Tomašević.

Kad god se čovjek nađe pred nečim velikim, obuzme ga strah, čuđenje, zadivljenost. Obuzmu ga takvi osjećaji bilo da se nađe pred velikom divnom zgradom, poznatim umjetničkim djelom, bilo pred čovjekom. Svaki čovjek je po sebi veliko i divno čudo. A što tek reći o onim ljudima kod kojih je veličina još više došla do izražaja? O jednom takvom nesumljivo velikanu želim reći nekoliko riječi. Mislim da nimalo ne pretjerujem ako kažem da je zaista bio velik. Riječ je, naime, o pokojnom svećeniku Vrhbosanske nadbiskupije prof. dr. Zvonimiru Baotiću.

A tko je ustvari bio pokojni Zvonko?

Rođen je 12. listopada 1937. u Donjoj Mahali, župa Tolisa, u pitomoj Bosanskoj Posavini. Zvonko je rođen u brojnoj obitelji. Naime, otac Đuro, umro 1980. i majka Kata donijeli su na svijet 13 djece od kojih je desetero ostalo živih. Uz Zvonku kao najstarije dijete, duhovnom životu posvetila se i sestra s. Judita koja pripada Družbi sestara Sv. Križa. Zvonko je osnovnu školu završio u Tolisi. Baš kao i zemlja koja ga je iznjedrila i Zvonko je bio pitom, plemenit i dobar. S takvim osobinama nije mu bilo teško napustiti rodnu kuću i 1949. poći u sjemenište u Dubrovnik. Nakon sjemeništa, studij bogoslovije je 1957. nastavio na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu, gdje je i zaređen za svećenika na Petrovo 1963.

Nakon svećeničkog ređenja obnašao je kratko službu župnog vikara u župi Morančani kraj Tuzle, zatim u župi Sv. Josipa u Sarajevu. Svoju veličinu pokazao je prihvaćajući i ovu službu. Naime, dotadašnji župnik je iznenada nađen mrtav, a po mnogim indicijama čak i ubijen, jer se i Zvonko nalazio u sličnim situacijama, pa je i to bio dodatni razlog što mnogi nisu rado prihvatili službu na toj župi. No Zvonko kao mlad i poletan svećenik rado je prihvatio i taj izazov i potrebu služenja Bogu i bratu čovjeku. Bio je dvije godine župni vikar i u Derventi te katedralnoj župi Srca Isusova u Sarajevu. Bio je imenovan 1967. župnikom katedralne župe, gdje ostaje samo godinu dana, nakon čega ga ordinarij šalje na postdiplomski studij misiologije u Rim. Na Sveučilištu Urbanijana postigao je gradus doktora disertacijom Reluzioni tra la Chiesa e l’ Islam nella Bosnia Ottomana dal 1683 al 1750. Po povratku iz Rima od 1972. djeluje kao redoviti profesor i odgojitelj na Vrhhosanskoj visokoj teološkoj školi te predaje misiologiju, homiletiku i retoriku, a vršio je i službu vicerektora u Vrhhosanskoj katoličkoj bogosloviji od 1972./73. do 1973./74. Uz redovite profesorske dužnosti obavljao je i dužnost tajnika Misijske centrale te tajnika Misijskog vijeća BKJ. Bio je i nacionalni direktor Papinskih misijskih djela od 1974. do 1988.

No, kao da mu je to bilo malo posla pa je prihvatio dužnost glavnog i odgovornog urednika Radosne vijesti čiji je, uz biskupa Čekadu, jedan od utemeljitelja, te je tu dužnost savjesno, a nadasve s ljubavlju, vršio 17 godina. Sama riječ “radosna vijest” bila je česta u njegovu govoru. On sam uvijek je bio radostan i tu je radost nastojao širiti oko sebe. A kao svećenik, rado je propovijedao Radosnu vijest Evanđelja. Rad na uređivanju Radosne vijesti bio je težak ali ga je ispunjao radošću.

Često je isticao da se svaki broj Radosne vijesti rađa u bolu i naporu, ali da ne žali truda jer je želio preko pisane riječi prenositi Radosnu vijest. Njegovu ljubav i brigu za misije najbolje su osjetili brojni hrvatski misionari. O njima se očinski brinuo, te pomagao i materijalno prikupljajući hranu, lijekove, odjeću šaljući potrebnima. Ali i duhovno se brinuo za njih.

No Zvonkin neumorni rad nije na tome stao. Bio je, naime i glavni i odgovorni urednik Vrela života časopisa za duhovnost do blokade Sarajeva 1992. Poslije je nastojao ponovno pokrenuti izdavanje časopisa tražeći novog urednika jer on iz opkoljenog Sarajeva to više nije mogao vršiti. Rado je pomagao bogoslovima u uređivanju i pripremi časopisa Mladi teolog u Sarajevu. Ovom zgodom izražavamo mu zahvalnost i molimo se Bogu za njegovu dušu.

No nije to sve. Iako je doktorirao iz teologije i tako se intenzivnije bavio knjigom, ipak nije zanemario niti zaboravio praktični pastoral. Tako je od 1989. obnašao i dužnost župnika na Palama sve do opsade Sarajeva 1992. Te godine je zbog ratnih neprilika skupa s bogoslovima Vrhhosanske katoličke bogoslovije započeo novu akademsku godinu u Bolu na otuku Braču. No nije dugo ostao na Braču. Dragovoljno se vratio u Sarajevo za župnika župe Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu. Bio je svjestan da ga čeka veliki i naporan posao ali kao ni dotada, nije se bojao rada na njivi Gospodnjoj. Čak je bio oduševljen da može drugima pomoći. U vrijeme kad je većina ljudi pokušavala otići i napustiti opkoljeni grad, Zvonko se u nj vraća. Izvrgavao se i životnoj opasnosti pomažući izgladnjelom i napaćenom puku u opkoljenom Sarajevu. Ići u Sarajevo za jedne je bila ludost, za druge avantura, a za pok. Zvonku potreba duhovno pomoći Hrvatu katoliku. Zvonko nije prokazivao prstom i govorio zašto drugi ne idu u patničko Sarajevo, nego je sam podmetnuo leđa. Ljubav prema Bogu te napaćenom katoličkom puku BiH bila je jača od smrtne opasnosti koja je, posebno u Sarajevu, vrebala iza svakog ćoška. Neki će reći da je to ludost no “lude svijeta izabra Bog da posrami mudre” (1 Kor 1,27).

I upravo tu, u opkoljenom Sarajevu, u skore nemogućim uvjetima, čini velika djela. Svim silama se trudio pomoći drugima, ublažiti patnju, biti duhovna ali i materijalna potpora svakom župljaninu. U župskom glasilu Mir, kojeg je pokrenuo, oplakivao je svakog poginulog župljanina. Radovao se svakom napretku u župi. Kad su se pomalo nazirali svjetliji dani opkoljenom Sarajevu, sav radostan je pisao da će obnoviti zvona na župnoj crkvi koja će na Božić ponovno zazvoniti tako svojim zvukom unositi više radosti u napaćeno Sarajevo. Zvona su znak mira. znak evanđelja, znak nebeske pjesme.

Da su ga župljani voljeli, to ne treba ni isticati. Župljani su naučili s njim dijeliti i dobro i zlo. Na sprovodu, kojeg je vodio pomoćni vrhbosanski biskup mons. Pero Sudar, bilo je mnoštvo župljana a posebno djece. Kada su čuli za Zvonkinu smrt jednostavno nisu mogli vjerovati. Došli su uvjeriti se i vidjeti je li Zvonko zaista mrtav. Lice mu nije bilo mrtvačko, nego je izgledalo kao da je bio iznenađen.

Evo takav je bio pokojni Zvonko. Kad sam čuo vijest da je umro, nisam mogao vjerovati. Odmah sam se zapitao: Bože, zašto uzimaš velike, najbolje? Zar nije dovoljno ovaj krvavi rat koji je skoro pokosio našu nadbiskupiju. Upravo sad, kao nikad dosada, potrebno nam je velikih ljudi, predanih i svetih svećenika. Tek sad će biti potrebno graditi razrušeno, podizati palo. Sad kad nam treba velikih I uzornih ti ih uzimaš sebi. Zašto. Odgovor ne znam, ali je jedno sigurno: Ti vidiš puno dalje nego mi. ti imaš plan sa svakim od nas. Zvonko je završio svoj životni vijek, ispunio život smislom, vjerom i nesebičnim predanjem za brata čovjeka. Možda si ga pozvao da bi nam jače zasvijetlio njegov lik, ne bismo li i mi pokušali biti veliki kao Zvonko.

Darko Tomašević

(Mladi teolog, 1995., str. 249-252)