“OH, BOŽE, DA MI JE BITI BAR MALO SLIČNA NJIMA”

1282

Donosimo razgovor s našom misionarkom s. Vedranom Ljubić, FDC objavljenog u misijskom listu Radosna vijest, br. 12 (str. 12-13), za prosinac 2020. Poznato nam je da i čitatelji garevac.net-a pomažu djelovanje s. Vedrane svojim molitvama i novčanim darovima.

Sestra Vedrana Ljubić redovnica je družbe Kćeri Božje ljubavi. Rođena je u Prozoru (BiH). Zavjete je položila 5. kolovoza 1982. godine.

TKO ČEKA, TAJ I DOČEKA

Kako ste se i kada odlučili za misije?

Kad sam se 1975. pridružila družbi Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu, kao kandidatica prvi put susrela sam se s časopisima Radosna vijest, Mali Koncil i Glasnik Srca Isusova, gdje sam, čim bih dobila spomenute časopise u ruke, prvo pročitala što je pisalo o misijama i misionarima. Divila sam se odvažnosti misionara, koji su ostavili svoju domovinu i pošli u daleki svijet naviještati evanđelje i pomoći potrebitima. Indija, gdje su djelovali misionari Majka Terezija i Ante Gabrić, za mene je bila zemlja na kraju svijeta. U Africi su tada djelovali misionari i misionarke klanjateljice Krvi Kristove, don Andrija lličić, don Dominko Bilić, don Boško Obradović, Dragica Pekić, sestre franjevke u DR Kongu, don Boris Dabo, don Ante Batarelo i još mnogi drugi. Misionari su za mene uzori, primjeri za nasljedovanje, jer su Božji ljudi. Maštala sam o tom pozivu i molitvom gajila spremnost da slijedim Krista i odem u misije. Zahvalna sam Bogu i svojim poglavarima da je moj san ostvaren i da sam još uvijek u Africi, gdje, kao misionarka kćer Božje ljubavi želim i nastojim činiti Božju ljubav vidljivom.

IZ MISIJSKOG UREDA U MISIJE

Prije odlaska u misije djelovali ste u Papinskim misijskim djelima BiH. Što posebno pamtite iz tih dana?

Budući da naša družba nije imala sestre u Africi, nije bilo lako „probiti led” i doći onamo. Go­dinama sam čekala, a moja želja bila je poznata svima onima s kojima sam bila u kontaktu u Katehetskom institutu, u župama, a najviše u tadašnjoj Misijskoj centrali u Sarajevu. Tad je bila samo jedna misijska središnjica, ona u Sarajevu. Nacionalni ravnatelji Papinskih misijskih djela mons. Stipo Miloš i vlč. Anto Burić znali su za moju želju i oni su me svaki put pozivali na susret misionara, pa sam tako bila još aktivnija i sve bliže svojemu odlasku u misije.

Počašćena sam premještajem 1990. u Misijsku centralu u Sarajevu, da radim za misije i misionare. Kad su misionari dolazili na odmor, posjetili bi i Centralu, a njihov dolazak za mene bio je veliko obogaćenje. I tako, slušajući njihova svjedočenja, izazove s kojima se susreću u misijskom radu, o njihovim potrebama, sve me više privlačilo da postanem jedna od njih.

 

Koliko redovnica kćeri Božje ljubavi djeluje u Ugandi?

Kćeri Božje ljubavi došle su u Ugandu 7. listopada 1998. godine. Ja sam došla u prvoj skupini, a bilo nas je tada pet sestara, iz različitih provincija i zemalja. Danas smo u Ugandi samo s. Alaide, Brazilka, i ja, iz prve skupine misionarki. Kasnije su nam se pridružile još jedna Brazilka, pa naše s. Bogdana Markić i s. Marta Čović. U siječnju ove godine došla nam je s. Karla iz Brazila, tako da nas je sada osam misionarki i sedamnaest zavjetovanih sestara iz Ugande. U formaciji su šest novakinja, četiri postulantice i devet kandidatica. Bogu hvala na domaćim zvanjima. Taj nas je Božji dar ohrabrio da razmišljamo o viceprovinciji te ćemo, ako Bog da, 27. prosinca 2020. i službeno postati viceprovincija Milosrdnog Isusa u Ugandi.

Kakva je važnost Crkve u Ugandi?

Uganda je zemlja nevjerojatno brzorastuće populacije i trenutačno ima više od 40 milijuna stanovnika. Naravno, statistike nisu najpreciznije. Katolici čine većinu stanovništva, oko 55 %, dok je protestanata oko 25 %, a pripadnika je drugih religija oko 20 % posto. Kad smo mi došle u Ugandu prije 22 godine, govorilo se da ih je 22 milijuna. Inače, Uganda se može pohvaliti s 24 sveta mučenika, a radi se i na beatifikaciji prvih misionara, sestre Tereze Kearney, poznate po imenu majka Kevin, koja je osnovala domaću družbu Male sestre svetog Franje, a čujem da će i jedan laik doktor biti proglašen blaženim. Oh, Bože, da mi je biti bar malo slična njima!

 

Nedavno ste otvorili novu Misiju na istoku Ugande?

Odazvale smo se na poziv biskupa u Biskupiju Soroti. Odlučile smo se za Misiju Olilim, selo Aterai, u općini Katakwi. Udaljenost je od Kampale do Sorotija oko 340 km, a od Sorotija do Misije Aterai je još 86 km. Od glavnog puta do naše misije veoma je loš put, često po­plavljen, pa je teško zamisliti da bi se moglo u jednom dahu doći iz Kampale u Aterai. Zato smo, da bi naše putovanje bilo lakše, a naš pastoralni rad bio izvediv, odlučile kupiti manji komad zemlje u predgrađu Sorotija. Bit će dobro da imamo „sklonište“ u Sorotiju. Ovih dana pokušavamo se organizirati za početak u Ateraiju. Ondje smo kupile velik komad zemlje, gdje mislimo izgraditi škole prema potrebi. Razmišljamo o osnovnoj školi i zanatskoj srednjoj školi. Ali najprije će se trebati riješiti problem vode, onda početi graditi smještaj za sestre, a tek u trećem stadiju idu projekti.

Kad smo s. Joicemery i ja, s mjesnim župnikom, posljednji put posjetile Aterai, imali smo sv. misu i crkva je bila puna. Šef mjesta u svojem je govoru rekao da ima puno posla za nas časne sestre. I još nadodao: „Sekte dolaze s kilo i pol kukuruznog brašna i odvode naše ljude.“

Djelovanjem Akcije MIVA Hrvatske i Bosne i Hercegovine nedavno ste dobili vozilo…

Zahvalna sam dobročiniteljima Akcije MIVA i Papinskim misijskim djelima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i Slovenije, za neprocjenjivi dar, za misijski auto, kojim se sada služimo bez straha da ćemo negdje zapeti na putu. Auto nam služi za prijevoz materijala za gradnju, za prijevoz hrane za sirotinju i za sve druge akcije u našem misionarskom radu.

Što vas najviše raduje u vašoj svakodnevici?

Svaki dan zahvaljujem Bogu da sam živa i zdrava i molim ga da mi pomogne i danas biti na korist i služiti braći i sestrama. Raduje me svaki kontakt s ljudima. Raduje me napredak u novoj misiji, veselim se što ću uskoro u Aterai, na misijski teren. Raduje me što moje susestre isto žele poći onamo, mada im neće biti lako, jer u Ateraiju imamo samo zemlju i ništa više. Bit će teško, ali u početku ćemo napraviti dvije sobice, gdje ćemo stanovati, a ostalo u Božje ruke! Bože pomozi!

MISIONARI SU VAŠA PRODUŽENA RUKA

Tko je za vas misionar?

To sam si pitanje i sama postavljala kad sam maštala o misijama. Bože, misliš li da Milka s Krančića, iz Župe Uzdol, može biti misionarka? No moj se san ostvario. Međutim i sada, kada izgovorim riječ misionar, kroz mene prođu neki trnci, jer je riječ misionar božanska riječ.

Kako mi u domovini možemo pomoći misionarima?

Prije svega molitvom za nas misionare. Molitva je za nas veoma važna, jer smo često izložene kojekakvim izazovima. Molite da budemo sveti misionari!

Misionari su vaša produžena ruka. Mi bez vas ne bismo mogli puno, a zajedno s vama možemo. Zahvalni smo i na najmanjem daru. Bez dobročinitelja ne bismo mogli graditi škole, bolnice, školovati djecu, pomagati siromasima, hraniti gladne… Odakle nama novac? Od vas, naših dobročinitelja. Hvala vam! Bog vam stoput platio!

 

Imate li poruku za naše čitatelje?

Ne mogu a da ne citiram o. Antu Gabrića: „Dragi prijatelji misija, svaki dan vas se sjetim kod oltara.“ Ja, kao redovnica, kažem: „Dragi prijatelji misija i misionara, svaki dan vas se sjetim, prikažem žrtvice i preporučim Gospodinu vaše potrebe. Budimo sveti, kao što je svet naš Nebeski Otac!“

 Razgovarala Ines Sosa Meštrović