3. siječnja: DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU B

75

Početak svetog Evanđelja po Ivanu

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.

Ona bijaše u početku u Boga.  Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego — da posvjedoči za Svjetlo.Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi,

ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego — od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu — slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca — pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac — Bog — koji je u krilu Očevu, on ga obznani (Iv 1,1-18).

____________

Tko je Isus Krist za evanđelista Ivana, otkriva nam proslov njegova evanđelja. Nije zaludu orao simbol ovoga evanđeliste, orao koji je simbol oštroga vida. Dok svi drugi vide djetešce u jaslicama, Ivan u tom istom nemoćnom stvorenju promatra samoga Boga i stvoritelja svega. Za to je uistinu potrebna velika vjera, i to osobna, a ne ona koja se povodi za svim ostalima. Za Ivana je Isus Riječ, tj. smisao, vječna Očeva mudrost. Isus je zakon po kojem je sve nastalo i bez kojega nije postalo ništa. Hoće reći da izvan Isusa ne postoji ništa, nema života izvan Isusa. A s druge strane u njemu je život, i sve što postoji u njemu ima život. Ovo „sve“ obuhvaća i ono što doživljavamo kao dobro, kao i ono što doživljavamo kao zlo. Sve što god postoji, postoji u njemu, dakle Isusu ništa nije strano, jer ništa ni ne bi moglo biti da nije u Isusu. Stoga je sve pod njegovom kontrolom. A znamo i da sve što je Bog stvorio da bijaše dobro. To konkretno znači da nema te ljudske situacije, nema tog blagoslova ili nevolje, dobra ili zla koje nas je zadesilo, a da bi moglo Isusa iznenaditi, i da bi njega moglo nespremnoga zateći. Ne kaže uzalud apostol Pavao da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube (Rim 8,28). I u dobru i u zlu. Hoće reći da dragi Bog zna i po krivim crtama pravo pisati. Nije li uostalom to upravo pokazao i na primjeru vlastitoga Sina: ono što je u ljudskim očima izgledalo i uistinu bilo katastrofa – Isusova patnja, križ i smrt – nije li ju pretvorio u veličanstvenu pobjedu na koncu? To je Ivanov Isus, pravi Bog i Spasitelj, kojega ništa ne može iznenaditi i koji može sve savladati – radi našeg dobra. Tu Riječ i on svojim evanđeljem želi dalje razglasiti. Da se ljudi više nemaju čega bojati, nego da vjeruju Bogu, i da vjerujući imaju život bez straha u njemu.

Upravo takav Bog nastanio se među nama. Na izvornom grčkom tu je prisutna ideja šatora, „ušatorio se“ među nama, podsjećajući pri tome na Božju prisutnost među izraelcima dok su iz egipatskog ropstva preko pustinje izlazili u Obećanu zemlju. Šator sastanka označavao je mogućnost susreta Boga i čovjeka, Božju prilagodljivu prisutnost čovjeku kojega je izvodio iz ropstva i vodio u slobodu. Za Ivana je to bio Isus Krist, Emanuel – Bog s nama. Boga koga nitko nikada nije vidio i na životu ostao, u Isusu nam postaje blizak. Upoznajući Isusa najbolje možemo upoznati kakav je Gospodin Bog. Isus je mjesto gdje Boga treba tražiti. I velika je stvar što se Riječ Božja, Vječna mudrost Očeva, nastanila među nama. To znači da se ne treba popeti na vrh planine da se dođe do Gospodina Boga, ili spustiti u ponor zemlje, svejedno. Bog je među nama. „Među nama“ znači da Bog želi biti prisutan čovjeku u svemu onom što živi i što jest: bio on zgodan ili ružan, crn ili bijel, s ovog ili onog kontinenta, u miru sa svima ili sa svima posvađan, i kad čini dobro i kad planira pakosti, i kad je gladan i kad je sit, kroz naša dobročinstva i smicalice, kroz naša herojstva i opačine, kroz našu veličinu i kroz našu svagdanjicu – u svemu tome čovjek ne može pobjeći od Božje spasenjske prisutnosti. Poput kapi vode na otvorenom dlanu, čovjek je uvijek pred licem Božjim i u njegovoj ruci. I nema te zapreke koja bi Boga mogla spriječiti da nam bude blizu, da bude „među nama“.

Takav je Ivanov Bog kako ga je on svojom vjerom doživio u osobi Isusa Krista. U istoj vjeri ga je doživio i Pavao, pa nam je ostavio napisano: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao?… Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni dubina, ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8,35.38). On je jednostavno Bog „među nama“ i ne da se od nas.

Upravo Pavlov primjer pokazuje kako se Gospodin služi i našim slabostima i krivim putovima da nas privuče k sebi. To ne znači da treba namjerno ići lutati, nego da i kad nam se čini ili znamo da smo zalutali, da ne trebamo nadu gubiti: jer nas Bog voli, i prati, i stalo mu je do nas.