17. siječnja: 2. NEDJELJA KROZ GODINU B

51

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: “Evo Jaganjca Božjega!” Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: “Što tražite?” Oni mu rekoše: “Rabbi” – što znači: “Učitelju – gdje stanuješ?” Reče im: “Dođite i vidjet ćete.” Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: “Našli smo Mesiju!” – što znači “Krist – Pomazanik”. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: “Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!” – što znači “Petar – Stijena” (Iv 1,35-42).

________

Krist „Da“, Crkva „Ne“, tako govore mnogi kršćani i nekršćani o Crkvi. Iz toga i iz drugih pokazatelja znamo da u određenim krugovima Crkva kao institucija nije popularna. I kad se o Crkvi govori, često se govori s ironijom. Često ju se uspoređuje sa zgradom od kamena ili stakla i betona. Kao zgrada simbol je pojedinih gradova, npr. Vatikana, Kölna ili Zagreba, i sve je praznija i praznija. Drugi opet misle da ona i ne stoji tako loše samo se treba bolje služiti modernim sredstvima priopćavanja, bolje prezentirati, poraditi na svome javnom imidžu. Današnje nas Evanđelje vodi u prapočetke Crkve. Možda će nam današnji evanđeoski izvještaj pomoći da odgovorimo što je to Crkva i što ona treba biti i što mi trebamo tražiti i nalaziti u njoj.

Prisjetimo se: U vrijeme Isusovo i Ivana Krstitelja vladao je jak interes u ljudi za Boga, za religiozno. Na Ivanovo upozorenje: „Evo janje Božje“, dvojica Ivanovih učenika šuljaju se za Isusom puni radoznalosti, Isus ih pita: „Koga tražite?“, a oni zbunjeno odgovaraju: „Rabi, Učitelju, gdje stanuješ?“ Ovo pitanje krije mnogo više i mnogo dublje od pitanja za vizitkartom i adresom stanovanja.

Precizno nam je i slikovito prikazan početak Crkve, okupljanje prvih učenika. Treba odmah reći da se Isusovi učenici često nepravedno prikazuju kao ljudi, slični stanovnicima staračkih domova. U biti su to mladići od 18-20 godina kada su pošli za Isusom. Kao mladi ljudi krenuli su za rabijem iz Nazareta i preuzeli na pleća čar, ali i teret i rizik vjere. Jer, svaka odluka vjere povezana je s rizikom. Svoju odluku, čitav život staviti u ovisnost o Isusu, često su puta tijekom svoga boravka s njim stavili u pitanje. Možda najviše kad su po drugi put u Gestemaniju čuli pitanje: „Koga tražite?“ i kad je Isus bio uhićen. Učenici su živeći s Isusom doživljavali trenutke krize, kao u Gestemaniju, ali i trenutke slave kao uskrsnuće.

„Gdje stanuješ učitelju?“ – glasilo je pitanje učenika. Isus odgovara: “Dođite i vidite.” Simptomatično, Isus ne pokazuje nikakvu zgradu, nikakvu instituciju, on nema gdje bi naslonio glavu. On ne poziva ljude za sobom da se nekamo zatvore, nego da pođu na put s njime i da stalno s njime budu na putu.

Učenici nazivaju Isusa Rabi, Učitelj. Ali, vidljivo je da on nije učitelj u našem smislu riječi, učitelj iz knjiga i disertacija, nego onaj učitelj koji zna što je život u njegovom skritom i zadnjem smislu. Ne bi li i Kristova Crkva trebala biti prostor gdje se stječu životna iskustva i uvidi u dubinu života?

Taj je Isus Jaganjac Božji koji odnosi grijehe svijeta. Zato bih i ja u susretu s Isusom trebao doživljavati oproštenje, oslobođenje od krivnje. I shvatiti i naučiti da ne moram biti savršen i skrivati svoje slabosti, da se ne moram bezuvjetno pouzdavati u uspjeh i učinak nego u njegovu beskrajnu ljubav kojoj se mogu prepustiti. To bi iskustvo oslobođenja trebala posredovati Crkva.

Isus je Mesija Spasitelj, netko tko može ponuditi svijetu spasenje. Je li u Kristovoj Crkvi i u njegovih današnjih sljedbenika dovoljno posviješćena ova činjenica i vjera u Isusu u kome je Bog pokazao svoju ljubav, koji je u Isusu pobijedio smrt? Ta dinamika spasenja i njezino djelovanje pokazuje se na Petru, koji, labilan po naravi poput zastave na vjetru, postaje stijena, čija slabost postaje njegovom snagom. Ne treba li i danas Crkva biti mjesto gdje ljudima snaga raste? Čovjek nosi u sebi sklonost i potrebu da se nečim oduševljava, nečemu ili nekomu klanja. Danas su to često filmske i sportske zvijezde, zdravlje i vječna mladost i ljepota. Mi koji se klanjamo Bogu znamo komu smo povjerovali i i vjerujemo da se nećemo postidjeti i iz tog uvjerenja crpimo snagu.

Danas je vrijeme kad se traži novo lice Crkve. Samo traženje nije naš cilj. Naš je cilj traženje koje će naći Gospodina, kako Andrija i kaže Petru: Našli smo Gospodina, Mesiju. Crkva dakle treba biti i ostati mjesto i prostor gdje je moguće naći Boga. Time je dan kriterij svake zgrade i svake vjerske institucije: opravdanje imaju ukoliko pomažu da se traži i pronalazi u njima i preko njih Gospodin.

Priča se da je Leonardo da Vinci, kad je završio sliku Posljednje večere htio da sve bude usmjereno na Isusa. Kad je sliku otkrio i predstavio publici, opazio je da ljudi uvelike svraćaju pozornost na jednu malu brodicu koju je slikar naslikao u jednome kutu slike i za čije slikanje je trebao čak tri tjedna. Čim je opazio da brodica privlači pozornost gledateljstva, iste ju je večeri jednostavnim zamahom kista izbrisao. Ništa ne smije odvraćati od lika Isusa Krista.

Neka nam Učitelj i Spasitelj pomogne da takvoj Crkvi, Crkvi osloboditeljici i učiteljici najdubljega i skritoga smisla života te Crkvi koja nas snaži i bodri, možemo reći „Da“. Neka nam onda takva Crkva bude mjesto i sredstvo gdje ćemo iskustveno moži potražiti i naći Gospodina, Osloboditelja, Učitelja i Spasitelja. Neka nam pomogne da jednostavnim zamahom kista izbrišemo sve ono što nam odvraća pozornost od Gospodina, komu ćemo iskreno uvijek iznovice moći reći svoj životni „Da“.