Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu.
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: “Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.” Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: “Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?” Odgovori im Isus: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.” Rekoše mu nato Židovi: “Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?” No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče. Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku. (Iv 2,13-25).
________
Četrdeset dana nakon rođenja Isusa su donijeli u Hram. Kada mu je bilo dvanaest godina, išao je prvi puta sam. Kasnije je bio u njemu tko zna koliko puta. Samo jednom nas evanđelisti izvješćuju, da se naljutio na prodavače i mjenjače, koji su nadirali sve dublje u svetište: Iz kuće Oca moga ne činite tržnicu!
Nadamo se, da naši bogoslužni prostori nisu tržnice. Ne možemo reći, da trgovina ne bi u nju željela.
U crkvama se skuplja novac, koji je potreban za njihovo uzdržavanje. Gdje se to čini na primjeran način, ne možemo predbaciti trgovinu. Ali ima primjera, kada se u crkvama o novcu previše govori, kada se zahtijeva uvijek sve više i na način, koji već graniči s trgovinom. U nekoj hodočasničkoj crkvi bilo je rečeno hodočasnicima: »Ne stavljajte u škrabice sitniš; sitniš se daje prosjacima, a ne Mariji.«
Drugi oblik trgovine je u težnji, da bi naše crkve bile muzeji. Umjetnine moramo svakako poštivati i smijemo biti ponosni, da ih je baš u crkvama toliko. Ali vrijednost naših crkava je prvenstveno u Isusovoj nazočnosti, u misnoj žrtvi i u molitvama vjernika. U tu nakanu bile su izgrađene i svaka umjetnost, pa bila ne znam kako velika, neka pruži ruku toj prvotnoj namjeni.
Slijedeći oblik trgovine mogao bi biti u tome, da netko dolazi u crkvu radi pokazivanja odjeće, frizure, glazbenih, pjevačkih, čitalačkih, govorničkih ili drugih sposobnosti. Pitanje je također, do koje mjere spadaju u crkvu razne udaraljke, trube, posebno još, ako njihovu buku povećavaju do krajnosti otvoreni zvučnici.
Jaslice u crkvi su neotuđivi dio našeg Božića. Oni, koji ih postavljaju, moraju paziti, da njihovo središte bude zaista štalica s Isusom, Marijom i Josipom, a ne razni mlinovi, slapovi, jezera s ribicama, račićima i sličnim, na čemu se pasu oči.
Sve crkve sa svime što se u njima nalazi i događa, imaju za konačni cilj, da bi svaki od nas postao hram Duha Svetoga. Tom hramu je možda potreban Isusov bič. Ako je tako, Crkva nas u korizmenom vremenu potiče, da umjesto Isusa sami njime zavitlamo. – Amen.
