Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu.
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.“ (Iv 3,14-21).
__________
Nikodem je bio tragalac za istinom. Netko, kojemu u prvoj liniji nije bilo stalo do vlastitih teorija i filozofija. Naprotiv, njegova je duboka težnja bila istraživanje egzistencijalnih pitanja života. Bio je dovoljno skroman da traži savjet kod “stolara iz Nazareta” kojega su odbacili oni koji su umišljali da posjeduju svu istinu. Upravo zato što je Nikodem bio tragalac, već se nalazio na pravom putu. To je Edith Stein formulirala ovako: “Tko traži istinu, traži Boga, bilo mu to jasno ili ne.”
Odgovori koje je Isus dao Nikodemu sadržavali su jezgru njegova nauka: “Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje, ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). I dalje: Da bi se svijet po njemu spasio. Da bi ljudi došli do svjetla i otrgnuli se od tami. Da bi svi koji traže istinu, potporu i pomoć, našli to kod onoga koji je upravo to: put, istina i život.
Međutim, u razgovoru između Isusa i Nikodema ne radi se samo o istini – radi se prije svega o vjeri, o povjerenju, o ljubavi, o Božjem sudu i o vječnom životu. Jer svaki, koji ozbiljno ne traži istinu, neće naći zadovoljavajući odgovor makar bio spreman pokloniti vjeru božanskoj poruci. A to ne ide bez osobnog zalaganja, bez osobne hrabrosti i rizika, kao i bez spremnosti predanja Bogu.
Alois Löser, prior Taizéa, rekao je malo dana nakon tragične smrti Rogera Schutza, da je prije 30 godina bilo mnogo kritike na Crkvu i društvo, ali je također postalo jasnije što je kod kršćana važno. Danas bi se mnogi mladi ljudi pitali: “Što je uopće vjera?” Pozitivno je u tome da je mladima danas stalo do osobne vjere: “Oni traže osobni odnos prema Bogu i ne preuzimaju ništa gotovo. Oni u Taizéu otkrivaju: Ja smijem tražiti i nitko od mene ne zahtijeva da je sve odmah jasno.”
Upravo se tako Isus odnosio prema Nikodemu: Nije ga prisiljavao na bilo kakav Credo. Pokazao mu je putove, upućivao ga je na srž božanske ljubavi, poticao ga da i dalje traga za istinom i da razmišlja o onome što je iskusio. Jer, kako je rekao jedan mudri Kinez: “Nitko nije tako udaljen od istine kao onaj koji zna sve odgovore.”
Monika Maron, koja je odrasla u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, stekla je isto iskustvo. U jednom od svojih romana pisala je da je vjerojatno bila pogreška Boga jednostavno otpisati. Zašto? “Jer kod nas narod više nema opijuma, ali je još uvijek obuzet strastvenom težnjom. Težnjom za Bogom i težnjom za istinom.” – “I što je postalo od Božjega Sina na križu?”, pita Maron dalje. “Jedna generacija u studiju za fitnes. Klanjaju se vlastitom tijelu, a blasfemiju označava proklinjanje tijela, biti debeo i pušiti.
Gdje se bježi od istine, ondje buja praznovjerje; gdje se otpisuje Bog, slave se drugi “bogovi”. Samo tragaoci kao Nikodem ostaju s Bogom u kontaktu; samo onaj koji ljubi ostaje kod njega u miru i zavičaju. – Amen.
