4. travnja: NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODNJEG

576

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.”

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih (Iv 20,1-9).

_______

Krist je uskrsnuo! Ako je to istina, onda i “sami mrtvaci nose nadu na svom licu” (Newman). Ako to nije istina, onda je “bez vrijednosti naša poruka i vaša vjera; još uvijek smo u svojim grijesima” (l Kor 15,17).

Uskrs je više nego središte kršćanske poruke; Uskrs je radosna vijest koju nam je Bog izrekao po Kristu. Tako danas, dakle, slavimo sve naše svetkovine. Jer, ako je Uskrs varka, onda Božić nije ništa drugo do dražesna dječja bajka; Veliki petak nije ništa drugo nego jedna od mnogih brutalnosti kakve čovječanstvo sebi uvijek upriličuje. S uskrsnom porukom stoji i pada naša vjera u Boga koji je Bog živih. Također pada i naša nada u budućnost, koja je zaslužena, očekivana i pretrpljena.

Je li naša uskrsna vjera utemeljena?

Ili je to samo razumljivi i željeni san onih Isusovih učenika koji jednostavno nisu mogli shvatiti da je njihova nada završila u jednoj katastrofi, te su bili velike kukavice da bi pogledali u oči goloj istini: mi smo se tako nadali, ali je on sada mrtav, a Bog u koga se pouzdavao, šutio je!

Pogledajmo, draga braćo i sestre, činjenice o kojima nas izvješćuju Evanđelja: Isusovi učenici su reagirali na njegovu smrt točno kao što i mi reagiramo na smrt dragog nam čovjeka: On je bezizgledno i zauvijek otišao. Stoga se zavlače kao ranjene životinje u kutove i spilje očaja. Oni su povukli konačnu crtu pod poglavlje “Isus iz Nazareta”. I budući da su im žene pričale o praznom grobu, dobro znaju što se od toga može držati: “glupo žensko brbljanje! Pustite nas na miru!” Ravnodušnost je potpuna. Zar bi moglo biti drukčije? Njihov prijatelj Ivan, što je stajao pod križem, gledao je vlastitim očima kako je ovaj Isus na križu naklonio glavu te umro uz vapaj.

Takvo je stanje na uskrsno jutro: duboka žalost, posljednje razočaranje! Dugo će potrajati, dok se preboli ovaj slom.

Ne, to neće dugo trajati, jer sad se nešto događa, što potpuno zbunjene ljude preobražava, nešto ih je najprije, užasnulo, prestrašilo, a onda neizmjerno obradovalo i dalo im pobjedničku svijest koja sve nadvisuje: “Isus koga ste razapeli živi! Tome smo svi mi svjedoci” (Dj 2,32). Izašli su na ulicu i naviještali svijetu koji im se rugao i prijetio smrću: “Mi doista ne možemo ne govoriti što smo vidjeli i čuli” (Dj 2,20). I napokon će otići svi u smrt za ovoga Isusa kojega su poslije njegove smrti vidjeli živa.

Što se dakle dogodilo između ove neutješnosti i ove pobjede? Ili pitajmo ovako: Kakvi to moraju biti događaji koji su ih tako brzo i iznenada trgnuli iz očaja i uveli u nezabludivo uvjerenje: “On živi, Bog Otac ga je uskrisio od mrtvih, on je Gospodin!” Ne pada se bez razloga iz plača u smijeh, iz očaja u uvjerenje, iz spoznaje: on je mrtav, u neizmjerno uvjerenje: on je uskrsnuo! Kakvi to bijahu događaji? Ne bijaše to prazan grob. Na prazan grob svi reagiraju logično: “odnijelo ga, ukralo njegov leš.” Sami učenici nam odgovaraju na to pitanje:

“Sam se ukazao nama, s nama je jeo i govorio.”

To što se dogodilo, što je prouzročilo taj pokret, sažela je prva Crkva u prvi temelj vjerovanja koje nam je Pavao predao: “Predao sam vam, u prvom redu, ono što sam i primio: Krist je umro za naše grijehe, prema Pismima, i bio pokopan. Treći dan je bio uskrišen, prema Pismima, i ukazao se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukazao braći kojih je bilo više od pet stotina zajedno od kojih većina još i sada živi, a neki su već umrli. Potom se ukazao Jakovu, pa onda Apostolima, i to svima.” I Pavao dodaje u poniznosti: “naposljetku, ukazao se meni koji sam donekle kao nedonošče.” (l Kor 15,3-9).

To je uskrsna poruka. Tko je prihvaća s vjerom, postaje novim čovjekom. I on zna za svjetske tmine, za patnju, nevolju i smrt. Ali, također, zna usred tih tmina: “Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28,20).