11. travnja: 2. VAZMENA NEDJELJA B

497

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: “Mir vama!” To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: “Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” To rekavši, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: “Vidjeli smo Gospodina!” On im odvrati: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: “Mir vama!” Zatim će Tomi: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.” Odgovori mu Toma: “Gospodin moj i Bog moj!” Reče mu Isus: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu (Iv 20,19-31).

________

Neka četrnaestogodišnjakinja piše: Najveći poklon u životu bilo bi mi naći Boga. Ali to je tako teško. Mnogo je toga, naime teško, a ponešto mi izgleda i besmisleno. Iz dana u dan idem u školu, učim, a zašto? Je li to uopće neka vrijednost što sam na svijetu? Moj život je uglavnom besmislen. Pokušavala sam često pomagati. Bilo gdje, bilo kome. U tom vidim jedini smisao… Vjerujem, zaista postoje ljudi koji su našli svoj životni smisao. Oni vjeruju u Božju opstojnost. Zašto ne i ja?”

Mnogi ljudi čeznu za tim da nađu životni smisao i uvjere se u Božju opstojnost. I oni traže i pitaju: zašto i čemu, odakle i kamo smjera svijet i njihov vlastiti život. Već dvije tisuće godina nudi kršćanstvo odgovor na to, odgovor nenadmašan, po kršćanskom uvjerenju, ali i konačan: Isus Krist je spas svijeta. U uskrsnuću Isusa od mrtvih priznao je Bog da se u njemu može zaista naći put, istina i život. Već dvije tisuće godina kruže po svijetu ove riječi, ali uvijek i komentar dr. Fausta: “Poruku slušam zacijelo, samo mi nedostaje vjera!”

To je već u osnovi bila Tomina situacija:

Drugi su mu prenijeli vijest: “Gospodin živi”, ali ga nije uvjerila ova sama vijest. Htio je osobno susresti Uskrsnuloga i uvjeriti se u njegovu stvarnost. Riječi mogu samo pripremiti vjeru, tek vlastito životno iskustvo može oživjeti poruku i dovesti do ispovijesti.

Kako bi se inače dogodilo da mladi ljudi koje se možda preko tisuću sati poučava o Bogu i njegovu djelu, a da se ipak ne probiju do Tomine ispovijesti: “Gospodin moj i Bog moj!” Visoko poučavanje i kršćansko naviještenje mogu otvoriti prilaze za dodire sa živim Kristom samo u iskustvu vlastitog života i zajednici drugih vjernika.

Iskusiti Boga u iskustvu života!

I ovo je poklon, koji se ne može po želji ostvariti, planirati. S pravom je rekla četrnaestogodišnjakinja: “Najveći poklon u životu bilo bi mi naći Boga!” Što mi možemo učiniti jest ovo: osluškivati život iznutra, ne ostajati na površini svakidašnjice, ne zadovoljiti se postojećim. “Mora u životu biti nešto više od “svega”, rekao je neki suvremenik. Ako se izgubimo u “svemu”: u posjedu, radu, blagostanju, ili u brigama, u tjeskobi i patnji, onda ćemo upropastiti osjećaj za “više, nego sve”. Samo ako ostanemo otvoreni za “više” moći ćemo ostati dionici iskustva Boga.

Može li se kod nas osjetiti: Bog živi? Imamo li hrabrosti jedan drugome priznati tu vjeru? Ili ostati u dosadnoj rezerviranosti i nezainteresiranoj udaljenosti?

Može li se naslutiti iz naših služba Božjih to: koliko Kristovo uskrsnuće prouzrokuje u nama radost? Daje li uslužno obraćanje siromašnim, patnicima, usamljenim i izdvojenim mogućnost spoznaje da smo voljni provoditi Kristov nalog? Mogu li djeca koja ovog tjedna idu na prvu pričest na nama pročitati da nam vjera nešto znači, da nam znači sve? Mogu li potvrditi odgovor što ga je nekoć dao Klement Aleksandrijski kad su ga pitali: “Što činiš ako želiš pridobiti nekog čovjeka za Krista?” On je rekao: “Pustit ću ga da godinu dana stanuje u mojoj kući.”

Možda je to ovo po čemu je Toma simpatičan:

On jednostavno ne vjeruje riječima drugih. Osobno želi iskusiti Krista kao uskrsloga. Susresti ga, smjeti staviti vlastitu ruku na njegov bok, dotaknuti ga se, iskusiti živoga Boga, to je najveća čežnja našega života. Kod Tome se ispunila ta čežnja. Ona je kod njega prouzrokovala divno i zahvalno priznanje: “Gospodin moj i Bog moj”! Za nas vrijedi blaženstvo Uskrsnuloga: “Blaženi koji ne vide a vjeruju!”

Naš susret s Bogom nije manje ozbiljan: Krist nas susreće pod prilikom kruha, i njegovo preobraženo tijelo daje nam se kao jelo, o nama ovisi, hoćemo li ovaj susret u vjeri prihvatiti i zbog toga biti sretni kao što je nekoć bio Toma.