Mare, evo me! Čuvaj našu djecu!

241

Ovih se dana spominjemo pogibije hrvatskih vojnika iz Drugog svjetskog rata koji su se krajem svibnja 1945. godine kod Odžaka u Bosanskoj Posavini predali partizanima na nagovaranje domaćih ljudi koji su ih poznavali.  Zatvoreni su u Burića štalu u Garevcu, te za tri noći, na tri različita mjesta, njih 468, iz 17 mjesta okrutno su pogubljeni.

Bio je to povod da smo posjetili gospodina Matu PERAKA, čiji je otac Marko bio u Burića štali. Danas živi sa ženom Matijom, sinom Markom i njegovom obitelji u Rakarju kod Velike Gorice. Još se i danas s velikom boli u duši Mato dobro prisjeća tih dana kako se s majkom Marom, petoro braće i sestrom skrivao pred neprijateljskim napadajima na Garevac i bježao preko rijeke Bosne u Odžački kraj. Njegov otac se predao s ostalima vojnicima na Bosni, potom je doveden u Burića štalu i jedne noći pogubljen.

Dok je otac Marko bio u štali Mato je jednoga dana s majkom Marom došao do štale ne bi li nešto čuo o ocu ili ga vidio. I ugledao ga je kako s krovišta promatrao prizore oko štale. Marko je prepoznao ženu i sina a onda uzviknuo: „Mare, evo me! Čuvaj našu djecu!“ To su posljednje očeve riječi koje su se Mati duboko usjekle u sjećanje. Svaki puta kada o tome priča tuga mu obuzme cijelo biće, glas postane drhtav, a riječi nategnute! Sa samo šest godina postao je siroče, tuga mu se uvukla u srce, rano se počeo družiti s neimaštinom i obiteljskom boli.