17. listopada: 29. NEDJELJA KROZ GODINU B

89

U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: “Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.” A on će im: “Što hoćete da vam učinim?” Oni mu rekoše: “Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.” A Isus im reče: “Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?” Oni mu rekoše: “Možemo.” A Isus će im: “Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati ‑ to je onih kojima je pripravljeno.” Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: “Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.” (Mk 10,35-45).

___________

Gotovo da ne prođe ni jedan dan a da nas sredstva javnog informiranja ne suoče s krvavom žetvom sile i nasilja. Kako je nemoćna naša spremnost na mir i pravednost nasuprot ovom svjetskom “dnevnom redu”; kako bespomoćno djeluju pozivi na pomirenje, i poštivanje ljudskih prava pred poplavom mržnje, bujicom nečovječnosti, užasa i terora u svijetu malih i velikih!

Riječi kao rečenica današnjeg evanđelja: “Među vama ne smije biti tako” nisu se uvijek, izgleda, ni u povijesti kršćanstva odjelotvorile. U dvadeset stoljetnoj epohi i među kršćanima je prečesto vrijedio zakon jačega. Dok je Isus jasno naglašavao: “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta” (Iv 18,36), u nekim stoljećima su i pape postajale ljudima mač, a nasljedovatelji apostola crkvenim knezovima.

”Tako neka ne bude među vama!” Tvrdeći ovo nije nam stalo da s optužbom ukazujemo na prošlost. Stalo nam je samo do toga da danas Isusovu riječ prihvatimo ozbiljno i da mu se obratimo.

Isusova riječ o služenju poziva najprije Crkvu kao cjelinu i svaku pojedinu kršćansku zajednicu na trajno obraćenje. Prevelika je kušnja vlasti, a da nas kao Crkvu ne bi zahvatila: Hvala Bogu, ima i onih biskupa koji “nisu gospodari naše vjere, nego pomoćnici u našoj radosti” (2 Kor 1,24), generalnih vikara koji nađu vremena i pažnje za bratski razgovor, profesora što ne znaju odgovor na sva pitanja, nego uzimaju ozbiljno probleme jednostavnih vjernika, s njima se druže i razgovaraju.

Nalazimo se ipak u opasnosti da zbog birokratskih prisila iznevjerimo nalog služenja, kad se na primjer u nekom crkvenom savjetovalištu moraju kao prvo ispuniti obrasci, kad zakoni i paragrafi imaju prednost pred nevoljama i patnjama ljudi.

Isus je riječju i životom potvrđivao dužnost nenasilne bratske ljubavi: on ju je održavao do smrti. I njegov i naš otac je ovaj put potvrdio uskrsnućem. Iz ovoga iskustva, da Bog stoji na strani ubijenog Isusa, crpjeli su njegovi apostoli snagu za izgradnju novog zajedničkog života: društvo kršćanske zajednice. U njoj nema gospodara i podanika. Na mjesto vlasti stupa ljubav, spremnost na služenje. Tako nastaje “novi grad”, nova zajednica spasenja. Je li to utopija? Možda! U biti je to upit svima nama: jesmo li spremni odreći se prava na silu i gospodarenje?

Iz dana u dan svatko od nas zapada u mnogo situacija u kojima dolazi na ispit ova temeljna odluka naše vjere: u odgoju djece, kad se umjesto zaslužene kazne pruži opraštanje; u ophođenju s bračnim drugom, kad se svađe shvate kao trajna “volja za moći”, te se počnu izbjegavati; u našim razgovorima o drugima, kad prozremo da su negativne naše procjene drugih kao bespomoćni pokušaj našega ja da uzdigne samo sebe na račun bližnjega.

Razlika između trebati i biti što je na sebi doživljavamo, kao i u našim zajednicama i u Crkvi, ne treba nas obeshrabriti niti činiti ravnodušnim. Znamo: još nije ostvareno dovršenje kraljevstva Božjega. Nasilje i sila mogu se samo u početku nadvladati odricanjem nasilja i sile. Njihovu će posljednju snagu slomiti sam Bog: u novom nebu i novoj zemlji. No, ovo ne znači da od svoje vjere napravimo varavu utjehu onostranošću ili nadu u konac ovoga svijeta, a da dotle sve ostane kakvo jest.

Bog je u Isusu Kristu zasadio novo načelo u svijet i dao nam ga kao baštinu i nalog: “I tko hoće da među vama bude prvi… jer ni Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.” (Mk 10,45).