7. studenoga: 32. NEDJELJA KROZ GODINU B

53

U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: “Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!” Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: “Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.” (Mk 12,38-44)

________

U prvom dijelu današnjeg Evanđelja moramo se zamisliti u prvom redu mi svećenici. Nismo li slični ljudima, koje spominje Isus? U crkvama zauzimamo prva mjesta, nosimo posebna odijela. Sveto Pismo tumačimo, obavljamo duge molitve, ljudi nas pozdravljaju, kada smo nekud pozvani, nude nam prva mjesta…

Isus sve to ne kudi. Ali kudi nepravdu, koju su pismoznanci uza sve to činili, i himbenost koju su provodili. Uvjereni smo, da naša svećenička djela nisu nepravedna i da svoje molitve ne obavljamo himbeno. A što, ako možda ipak to činimo, a nismo toga ni svjesni? Ako smo slijepi, kao što su bili pismoznanci? Neka nam otvori oči svaki, koji misli da je tako.

U drugom dijelu Evanđelja nam slika darivanja u hramu. Mnogi odličnici razmeću se svojim izobiljem. Ali pristupa i siromašna udovica, razmota rupčić i spusti u škrabicu dva novčića – zadnja, što ih je imala. Isus veli, da je dala više od drugih.

Računski uzeto, Isusu ne možemo dati za pravo. Dva novčića značila su malu vrijednost i hram se s njima baš nije pomogao. Troškovi uzdržavanja tako opsežne zgrade bili su visoki i uprava ih je pokrivala prvenstveno darovima onih, koji su davali veće svote. Isus se nije izrazio protiv takvih darova, niti protiv njihovih donosilaca. Samo je htio opovrći mišljenje, da se čovjekova vrijednost mjeri po novcu. Po tom mišljenju bili bi bogataši cijenjeni, a siromasi omalovažavani. Sirota udovica sa svoja dva bijedna novčića bila bi jedva vrijedna spomena. Ali Isusova mjerila su drugačija. čovjeka sudi po vjeri i velikodušnosti. Po tom mjerilu taj, koji sve daje, premašuje onoga koji je nešto zadržao, iako je – novčano uzeto – onaj dao dosta, a ovaj malo.

Kao što ne smijemo prema novcu suditi vrijednost čovjeka, tako niti vrijednost hrama. Hram nije banka, nego je riznica vjere. Hramsko bogatstvo su riznica duha i srca, riznica dobrote i darežljivosti, riznica molitve i predanosti Bogu. Hram najbogatije daruju oni, koji donose najviše tih dobara.