2. siječnja 2022.: DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

234

Početak svetog Evanđelja po Ivanu

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine (Iv 1,1-5;9-14).

__________

Evanđeoski odlomak današnje nedjelje po sadržaju se razlikuje od drugih. Drugi, naime, opisuju događaje Isusova života od rođenja do uzašašća. Današnje se proteže unatrag, ne samo u vrijeme prije Njegova rođenja, nego i prije svih drugih vremena, seže u same korijene svih vremena i svakog postojanja. Pripovijeda o tom, što je bilo prvo, na početku, kada još ničeg drugog nije bilo.

Što veli Evanđelje, da je bilo na početku? Ništa? Zbrka? Praosnova? Ne! U početku je bila Riječ. Sve riječi, koliko ih je ikada bilo i od bilo koga izgovorenih, imaju svoj izvor u toj prvoj Riječi, izrečenoj na samom pragu vječnosti. Sve, što je i što postoji, pozvala je u postojanje ta prva i početna Riječ. Ta Riječ je bila život. Sav život, koji se bilo kada kasnije razrastao, niknuo je iz tog prvog života. Ta Riječ je bila svjetlo. Sva svjetla, sjala bilo gdje, primaju svoje zrake od tog prvog svjetla; sva svjetlost zvijezda i sva toplina sunca nastala je iz te prve zvijezde i iz tog prvog sunca. Također i sva jasnoća, koja sjaji iz čovjekovih očiju, i sva toplina, koja ogrijeva ljudska srca, izašla je iz te svjetlosti i iz te topline. Ta Riječ je bila misao: sve najljepše misli su se za-iskrile u toj početnoj vječnoj misli.

A najljepše je, da je ta Riječ postala čovjekom i da se naselila među nama. Prebivala je među ljudima, bila je jedna između nas. Povezala nas je sa samim početkom svega postojanja, privukla nas je u tokove vječnosti. Zauvijek ćemo biti uključeni u njih.

Jesmo li svjesni veličine koja nam je bila darovana? Da li se trudimo, da je postanemo dostojni? Da li su riječi koje izgovaramo, dostojne odjeka Riječi, koju je izgovorio Bog? Jesu li stvaralačke, kao i Njegova Riječ? Rađaju li život, pale li svjetlo, isijavaju toplinu? Da li su nositeljice lijepih i usrećujućih misli, koje donose milost i istinu? Da li se barem trudimo, da bi bile takve?