Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Uvečer to a istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu (Iv 20,19-31).
__________
Iz Tomina primjera nije teško razabrati, da vjeru nije moguće nametnuti. Možemo čovjeka poučavati, možemo mu tumačiti i dokazivati, ali vjeru mu ne možemo dati. To može učiniti samo Bog. Tomu su apostoli uvjeravali i na sve mile načine d
okazivali. da Gospodin živi, ali uzalud. Ustrajao je: Ako ne vidim, neću vjerovati. A kada je Isusa osobno susreo, sve predrasude su u času nestale.
Da Ii se je meni, koji to pišem, ukazao Isus? Da li se ukazao vama, koji to čitate? Da li se ukazao svim milijunima kršćana po svijetu? Sigurno ne.
Odakle, odakle, vjera naša?
Učili su nas roditelji, išli smo na vjeronauk.
I to. Ali to nije dovoljno. Tomu su apostoli uvjeravali, toliko naših suvremenika su roditelji vjerski odgajali, toliko ih je posjećivalo vjeronauk, a danas nisu vjernici.
Zašto, dakle, mi vjerujemo, a oni ne?
Nešto je moralo biti uza sve poučavanje i uvjeravanje. Neki osobni susret s uskrslim Gospodinom. Neki unutarnji doživljaj, kada nam se u dubini duše Bog otkrio, da smo pali preda Nj i priznali s Tomom: Gospodin moj i Bog moj! Bilo je vjerojatno manje napeto nego kod Tome – možda uopće nije bilo napeto – ali bilo je. Da toga nije bilo, ne bi bilo ni naše vjere.
Zato moramo biti vrlo ozbiljni prema prosuđivanju nevjere suvremenih Tama. Možda im se Isus (još) nije ukazao. Možda je naše uvjeravanje bilo premalo uvjerljivo.
Vjerojatno postoji još neki sitni razlog. Taj je u otvorenosti i prihvatljivosti srca. Isus se nije prikazao ni Pilatu, ni Herodu, ni nikome od onih, koji su mu željeli i prouzročili smrt. A da im se i prikazao, pokušali bi Ga ponovno raspeti. Zašto? Jer Ga nisu ljubili. Jer nisu htjeli da živi.
Isus se prikazao onima, koji su Ga ljubili. Ljubili i onda, kada je već bio mrtav.
Da ti se Isus ukaže, moraš Ga ljubiti.
