Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Pošto Juda iziđe, reče Isus: “Sada je proslavljen Sin čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kao što rekoh Židovima, kažem sada i vama: kamo ja odlazim, vi ne možete doći. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,31-35).
___________
Mnogo je načina i mogućnosti, kako svoje kršćanstvo živimo i pokazujemo ga izvana.
Osobno: molimo, posjećujemo crkve, možda nosimo oko vrata križić…
U obitelji: djecu šaljemo na vjeronauk, u stanu imamo svete slike, pretplaćeni smo na vjerski tisak…
U župi: imamo crkvu, uzdržavamo je, obnavljamo, možda čak gradimo; imamo tjedno, nedjeljno i blagdansko bogoslužje, dijelimo sakramente, priređujemo svečanosti, odlazimo na hodočašća…
U narodu: imamo biskupe, koji nas kao vjernike vode i zastupaju, imamo sjemeništa, bogosloviju i druge vjerske ustanove, imamo velike crkve i samostane, hodočasnička mjesta, vjerske priredbe…
Neki narodi imaju toga još i više; imaju radio i televiziju, imaju čak političke stranke, koje nose kršćansko ime… Isus u današnjem Evanđelju govori o prepoznatljivom znaku našega kršćanstva. Ali ne spominje ništa od nabrojenog. Govori o jednom jedinom znaku: „Po tome će vas poznati, da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi među sobom.”
To znači, da sve nabrojeno vrijedi samo toliko, koliko je prožeto i prepleteno ljubavlju.
O ljubavi je mnogo lakše govoriti, nego je izvršavati. Da je to istina, govori nam poznato iskustvo, da nikako ne ljube svoju djecu oni roditelji, koji im „iz ljubavi“ sve daju i sve dozvole. Tko ljubi, mora znati i uskratiti i razočarati. Ima primjera, kada ljubav ne smije popustiti, iako zna, da će raniti i ožalostiti. Ljubiti znači često puta: trpjeti i prouzročiti trpljenje.
Zato smo u školi ljubavi svi početnici i uvijek u zaostatku. Padamo u napast, da bismo sve napustili. Ali ne smijemo izgubiti hrabrosti. Veseliti se moramo svemu, što postignu drugi i što uspije i nama. I započinjati uvijek iznova svjesni, da za ljubav nije nikada prekasno.
Samo će tako naš prepoznatljivi znak biti dovoljno vidljiv.
