Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: „Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike.“ On im reče:
„Kad molite govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!“ I reče im: „Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pode k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Došao mi prijatelj s puta te nemam što staviti preda nj!’ A onaj da mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica, sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem … Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.“
„I ja kažem: Ištite, i da će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onome tko kuca, otvorit će se.”
“A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu umjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, “zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu” (Lk 11, 1-13).
__________
Oče naš je drugačije napisan kod Luke, a drugačije kod Mateja. Možda nam Sveto Pismo želi time reći, da Očenaš nije samo molitva za napamet (iako je i to), nego da je prvenstveno škola molitve, put molitvi, uputa, kako moramo moliti.
Sav prilično dug današnji evanđeoski odlomak nije samo pobuda na molitvu (molite, tražite, kucajte…), tim više ujedno obećanje, da će se to, za što molimo, i ostvariti (primit ćete, naći ćete, otvorit će vam se…).
Ali iskustvo nekih kršćana je drugačije. Vele, da mole, traže i kucaju, a ne primaju, ne nalaze i ne otvara im se. Mole uzalud, Bog ih ne sluša i ne uslišava.
Možda zato, jer misle, da je za molitvu dovoljno, ako izgovaraju naučene riječi i izražavaju određene želje. A molitva je mnogo više. Moliti znači, uzdignuti se iznad zemaljskog svijeta i prenijeti se u svijet vjere. Ako naša molitva nije uslišana, znači, da smo molili nešto što nije u skladu sa svijetom vjere, u kojega smo stupili po molitvi. Bog naše molitve uslišava samo u skladu sa svojim vječnim nacrtom i s konačnim mjerilom našeg života. Taj vječni nacrt i to konačno mjerilo priznali smo i primili, kada smo u Očenašu izgovorili središnju i najodlučniju molbu: Neka bude volja Tvoja. Sve malbe Očenaša i drugih molitava usmjerene su ovamo, samo u skladu s tom molbom možemo ih upravo moliti i samo u suglasju s njome mogu biti uslišane. Samo tako, naime, priznajemo Boga nad sobom. Tko veli, da ga Bog nije uslišao, time želi reći: Bog nije htio svoje planove podrediti mojim planovima, svoju volju nije htio prilagaditi mojoj volji, svoja mjerila nije htio prilagoditi mojim mjerilima. Takav se molitelj nije prenio u svijet vjere, gdje vrijedi Božia volja, nego je ostao u svojem svijetu i želi provađati svoju volju.
A vrhunac je u posljednjem evanđeoskom retku. Sve traženje, kucanje i otvaranje i sve drugo se na najodličniji način ostvaruje u Isusovom obećanju, da će Otac Svetim Duhom nadariti one, koji Ga nešto mole. Nije moguće biti nadaren više, nego Svetim Duhom.
