Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu: „Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’“
A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj side opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen” (Lk 18,9-14).
____________
Zgodu o farizeju, koji samosvjesno stoji sprijeda u hramu i o cariniku, koji se kraj vratiju klanja i udara u prsa, čuli smo već nekoliko puta. Uvijek se iznova moramo udubiti u njezin sadržaj i pitati se kako je s našim ponašanjem u hramu.
Farizej se postavlja naprijed, jer je uvjeren, da tamo spada. Odnose prema Bogu i prema ljudima ima sređene, nije grješnik ni preljubnik, u svemu se vlada po propisima, poreze uredno plaća crkvenim i državnim vlastima. Ali, njegova se molitva ne sviđa Bogu. Zašto?
Carinik stoji straga, nema se čime pohvaliti, priznaje svoju neurednost, ali je od Boga prihvaćen. Zašto?
Bog ne može odobriti grijeh, zato carinika ne prihvaća i ne može ga opravdati radi njegove grešnosti. Prihvaća ga i opravdava samo zato, jer je iskren i svoju grešnost priznaje. Istina o sebi ga rasvjetljuje i oslobađa. Kući se vraća veseo olakšan i opravdan.
Nismo li se i mi iz ispovjedaonice ili od nekud drugud vraćali laki, rasvijetljeni i oslobođeni, kadgod smo smogli toliko iskrenosti, da smo pred sobom, pred ljudima i pred Bogom priznali istinu o sebi, iako je možda bila gorka.
A što je bilo naopako s farizejom? Mislio je, da je za opravdanje dovoljna pripadnost stranki, koju je smatrao jedinu pravom i Bogu dragom. Mislio je, da ga čini pravednim već samo ispunjavanje propisa po slovu, a da se i ne udubi u njihov duh. Pogrešno je bilo, da se uspoređivao s drugima i prezirao ih zbog toga, što su bili drugačiji. Nije shvaćao, da i carinik ima svoj put i da samo Bog vidi, kako ide tim putem. Zato može samo Bog taj put pravedno prosuditi.
Najgore je bilo, da je farizejeva molitva – ako je smijemo tako nazvati – bez ljubavi. Bez ljubavi prema Bogu, jer je pod izlikom, da moli, hvalisao samoga sebe. Bez ljubavi prema bližnjemu, jer da ga je ljubio, ne bi se nad njim uzdizao i prezirao ga, a napose ne u hramu i pred oltarom.
