Crkva danas slavi „onu Crkvu“ koja je u slavi, u vječnosti, u konačnoj nebeskoj radosti, veselju i miru. Kako je samo 365 dana u godini nemoguće joj je spomenuti svakog pojedinog sveca, to »jednom svetkovinom časti sve svete« kako smo molili u zbornoj molitva današnje svetkovine. Sv. Ivan u svom Otkrivenju kaže: »Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.« U mnoštvu su sinovi i kćeri našega naroda, naše krvi. Nikola Tavelić, sv. Leopold Bogdan Mandić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Ivan Merz, bl. Sestra Marija od Propetog Petković, bl. Ozana Kotorska, bl. Gracija iz Mua itd… sve do slugu Božjih kao što je zagrebački pomoćni biskup, sluga Božji dr. Josip Lang, sl. Božji Petar Barbarić, sl. Božji sarajevski nadbiskup Josip Stadler, sl. Božji Ante Antić, sl. Božji Vendelin Vošnjak, sl. Božji Bonifacije Pavletić itd.
Tko su bili ti ljudi, muževi i žene, djeca i starci kojih se Crkva danas spominje i naziva ih svetima?
Nisu bili bojažljivi. Nisu uzmicali vrevi svijeta, da bi u samoći uživali blaženi mir. Samoću i mir su zaista ljubili, ali zato da bi tamo našli Boga, s njime u molitvi razgovarali. Imali su hrabrosti živjeti jednostavno, skromno i siromašno, dok su mnogi oko njih tražili sreću u raskoši, novcu i bogatstvu. Imali su hrabrosti vraćati zlo dobrim, kletve molitvom, mržnju blagoslovom, nepravdu opraštanjem.
Dok je sve oko njih plakalo i gubilo nadu, hrabro su i mirno gledali u budućnost vjerujući, da sve što se događa vodi Bog i okreće ljudima na njihovo dobro..
Nisu bili slijepi, da ne bi vidjeli, koliko je ljudi na svijetu gladnih i žednih pravde. Imali su hrabrosti živjeti pravdu, raditi za pravdu, propovijedati pravdu, moliti za pravdu, znajući, da pravdu ne može donijeti na svijet oružje i nasilje, nego samo ljubav.
Nisu odvraćali oči od tuđeg trpljenja. Nisu mimoišli ranjenika na cesti, nisu prekrstili ruke, uzdišući, tobože, ništa se ne može učiniti. Hrabro su zavinuli rukave i načinili, što se je dalo načiniti.
Među općenitim lovom za užicima i obožavanjem tijela, imali su hrabrosti očuvati srce čisto i dušu neokaljanu. Nije ih smetalo javno mišljenje, koje je takav život proglasilo nazadnjačkim.
Imali su hrabrosti trpjeti progonjenja radi pravde, biti zbog vjere nazvani nesuvremenim, radi poštenja biti odbačeni i radi Boga zapostavljeni. Imali su hrabrosti reći laži laž, grijeh grijehu, nevjera nevjeri, krađa krađi… Nisu uzdisali i očajavali, nisu zazivali grom s neba na svoje protivnike. Zato su bili radosni. Ustrajali su u vjernosti svojoj savjesti, bili su svjetlo svijetu i sol zemlje, navjestitelji Boga među ljudima.
Primjer su nam dali kako se postaje svet. Činimo i mi tako, ne povremeno, nego svakodnevno kako bi i nas jednoga dana primili u svoje zajedništvo.
