Čitanje svetog evanđelja po Mateju
Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.” Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog! Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. (Mt 1,18-24)
_______
Događaji u vezi Isusova začeća su neobični. Nema sumnje da je sam Bog posegnuo u njih. Sv. Luka jasno je napisao da je Djevici poslan anđeo od Boga i da će Onaj kojeg će roditi, biti Sin Božji. Navijestio je, da će Marija začeti po Duhu Svetom, da će njezino Dijete biti Sin Svevišnjega, da Njegovu kraljevstvu neće biti kraja, a sve to dakazuje izrazito Božje posredovanje.
Neobično je, da je taj događaj bio naviješten već osamsto godina ranije.
A istovremeno je sve tako obično, svakodnevno i ljudsko. Što ima ljudskije, nego mlada žena koja začne i zanese? Što je običnije od unutarnje tjeskobe muža koji vidi da mu žena očekuje dijete, a on zna, da nije njegovo? (Šteta, da evanđelista nije zapisao, što je anđeo odgovorio Mariji na pitanje, kako da začeće Djeteta protumačiti Josipu. Marija je sigurno predvidjela njegovu tjeskobu.)
Tako su se na neobičan a ipak na posve običan način začeli događaji koji su značili početak spasenja ljudskog roda. Značajno je, da je za njih prva saznala i bila uključena u njih jednostavna mlada žena. Kasnije je na te događaje bila upozorena još nekolicina jednostavnih ljudi, a onda se kroz sljedeća tri desetljeća sve zavilo u tajnu. Nitko u javnosti ništa nije slutio, a ipak se spremalo nešto veliko.
Značajno je, da su ti događaji sami po sebi veliki i radosni, u Božjoj providnosti predviđeni od vječnosti, ali nisu prolazili bez zapleta. Josip i Marija su uz njih učvršćivali svoju vjeru.
I događaji našeg svakodnevnog života su posve obični. Naoko ni u njima nema ništa izvanrednog. A ipak je nepobitna činjenica da se u njima rađa sam Bog, da u njima ne samo da sudjeluje s nama i mi s Njime, nego da upravo po njima izvršuje odlučujuće i veliko djelo našega spasenja.
Niti kod nas ne ide bez teškoća i bez zapleta. Zato, da se uz njih učvršćuje naša vjera.
