Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?” Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je Jeruzalem mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da će doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!”
Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila. Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.” (Iv 4,5-14.19b-26.39a.40-42).
_________
Putujući iz Jeruzalema u Galileju, hodočasnici će danas s velikom radošću posjetiti zdenac što ga je u podnožju brdâ Ebal i Garizim dao iskopati patrijarh Jakov na povratku iz Mezopotamije u Kanaan. Hodočasnik će i danas vidjeti da zdenac ne sadrži vodu kao čatrnja nego da je to “živi” što struji iz zemlje. Na tom će zdencu hodočasnik slušati: “Isus, umoran od puta, sjeđaše na zdencu da se odmori. Bila je otprilike šesta ura”. U Svetoj Zemlji postoji malo mjesta – kao što je ovaj zdenac – koja bude tako živu uspomenu na Sina Božjega. Tko je pio iz ovoga zdenca, može s ganućem reći: “Pio sam vodu iz bunara iz kojega je pio i Isus iz Nazareta!” Sjednimo sa svojim Gospodinom na staroslavni zdenac kako bismo razmišljali o nekim stvarima iz susreta Sina Božjega i Samarijanke.
“Umoran od putovanja sjede Isus na zdenac. Bilo je otprilike podne“, kaže evanđeoski izvještaj. On nam je zaista u svemu bio sličan osim u grijehu. Osjeća umor i ljetnu vrućinu. Na ovaj umor koji Bog osjeća dok se nalazi na putu prema čovjeku, podsjeća pjesma poslije prvog čitanja u misi za pokojne: “Quaerens me sedisti lassus“ – umorio si se tražeći mene.
Da, iako umoran, Isus traži razgovor sa ženom Samarijankom, da bi joj, kako kaže današnje predslovlje, „poklonio milost vjere, da bi zapalio ljubav u njezinu srcu“. On nas traži na svim svojim i našim putovima i od toga ga ne može odvratiti nikakav umor niti razočaranje nad nama. Kroz čitavu našu povijest Bog traži ljude, od prvoga onoga pitanja Adamu. Adame, gdje si? do zadnje riječi u Knjizi Otkrivenja gdje kaže: onome tko mi otvori, svratit ću se i blagovat ću s njime.
Pogledajmo sada Samarijanku!
Ova je žena jadnica ne samo zbog svoga siromaštva i svakidašnjega posla: donositi vodu, kuhati i opet donositi vodu, nego i zbog svoje duševne i moralne bijede, koju joj Isus bezobzirno otkriva: „Imala si pet muževa, i onaj kojega sada imaš, nije tvoj“. Tu ona stoji pred strancem, jednim Židovom, u svom svome siromaštvu i duševnoj golotinji. No, usprkos moralnoj bijedi, ova je žena sačuvala vrlo živo zanimanje za Boga, otvorena je za pitanje o Bogu i o pravom štovanju Boga. Pri svoj svojoj sramoti, koja je, kako izgleda, ovom umornom putniku poznata, i koji, kako izgleda, o Bogu zna mnogo više od nje, ona mu spremno postavlja pitanje: gdje se mora Bogu klanjati: ovdje, na brdu Garizimu, gdje to Samarijanci čine, ili u Jeruzalemu gdje Židovi imaju svoj hram?
Žena je, dakle, daleko od duševne stanja onih današnjih žena koje se zanimaju samo za najbolju kozmetiku i za kremu za pomlađivanje ili za pikantne kuharske recepte i koje svoje duševne potrebe zadovoljavaju jeftinim tračem, čitanjem novina i časopisa za žene. Pri svojoj kukavnosti njezina života, jedno je njoj ostalo jasno. Čovjek se mora Bogu klanjati. I Isus potvrđuje ovo uvjerenje: Čovjek se mora Bogu klanjati, ali niti samo u Jeruzalemu, niti samo na Garizimu, nego svugdje, i to u „duhu i istini“.
Od ove žene možemo naučiti i ovu misao: Tko se Bogu ne zatvara, može ga svugdje naći.
Ona ide na zdenac po vodu. Ona to čini svaki dan: dosadna dužnost, svakodnevni posao. Ništa ne očekuje. Ali, što nalazi? Najprije ništa do jednoga čovjeka, koji umoran sjedi na zdencu. To se nekoć često događalo. U Svetoj su Zemlji bili rijetki bunari s dobrom vodom i zato su privlačili putnike. No, sad se događa nešto neobično. Budući da ona prihvaća taj razgovor koji Isus s njom započinje, ona toga dana ne nalazi samo krčag pun vode, radi čega je došla na zdenac, nego nalazi i odgovor na svoja pitanja i nalazi onoga, koji je Božji odgovor na sva naša pitanja: Mesiju, Spasitelja svijeta i njezina Spasitelja. I zato ona za svoje selo postaje glasnicom vjere jer su, kako kaže Evanđelje, na njezinu riječ ljudi pozvali Isusa k sebi i priznali da je on uistinu Spasitelj svijeta.
Bi li se to moglo i nama dogoditi? Mi smo i danas, maloprije, krenuli svojim običnim putem, ne doduše prema bunaru nego prema našoj crkvi. Želimo ispuniti svoju nedjeljnu dužnost, sudjelovati na misi, slušati propovijed i potom se opet vratiti kući. Nešto više nismo mislili niti očekivali. Ali, sad spoznajemo da ovdje nalazimo nešto mnogo više od običnog obreda. Gospodin sjedi umoran na zdencu, na oltaru i čeka nas, počinje razgovor s nama, mi se upuštamo s njim u razgovor, on nam daje odgovor na pitanja koja nas taru, a na povratku kući znamo i možemo reći: On je sa mnom zaista razgovarao i pritom sam spoznao: On je moj Spasitelj i Spasitelj svijeta.
