Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme reče Isus: „Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.” Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. Stoga im Isus ponovno reče: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,1-10).
_________
Na današnju nedjelju, na kojoj se u Evanđelju čita o Isusu kao pastiru, Crkva slavi također dan duhovnih zvanja.
U svezi s mislima o duhovnim zvanjima i svećeničkim kandidatima uvijek se govori o nedostatku svećenika. Prije nešto vremena u jednim crkvenim novinama pročitao sam naslov Nedostatak svećenika postaje sve dramatičniji.
Ne znam zašto tako rado govorimo o nedostatku svećenika. Činjenica je da brojevi govore sasvim drukčije.
U Europi na 3.275 stanovnika (ne katolika!) dolazi jedan svećenik, a prosječno jedan svećenik se brine za 1.330 katolika. Tako dobro nije opskrbljen nijedan drugi kontinent. U Aziji na jednoga svećenika dolazi 2.620 katolika – u Africi na jednog svećenika 13.000 katolika.
Činjenica je ipak da je u Europi prije 50 godina bilo mnogo bolje. A prije 150 godina jedan se svećenik brinuo za 530 vjernika. Ali, ako se drukčije pogleda, danas imamo više svećenika nego ikada ranije. Gleda li se na broj vjernika koji posjećuju crkvu, svećenika je sasvim dovoljno.
Međutim, ipak su vjernici u Europi oni koji govore o nedostatku svećenika. O tome kako je naša Crkva zapala u veliku krizu. Govori se o krizi svećeničkih zvanja, o izumiranju Crkve.
Zašto se o tome govori? Čak i sa službene strane govori se o drami koja očigledno ne odgovara brojevima. Crkve sa stvarnim nedostatkom svećenika – Crkva u Africi prije svega – doživljava veliku vitalnost. A u Crkvi s najviše svećenika, u Europi, govori se o izumiranju.
Drage sestre i braćo, mislim da se ovdje radi o dva razloga: Stječe se dojam da se naša Crkva usprkos Drugom vatikanskom koncilu i pokretu obnove ipak sve više klerikalizira. Umjesto da se pouzdamo u vlastitu kreativnost sve se očekuje od svećenika. A činjenica je: mi nemamo nedostatak svećenika nego nedostatak kršćana. Nama nedostaje duhovnih zvanja nego pozvanih i angažiranih kršćana.
Kad pogledamo broj vjerničkih zajednica i mjesta bogoslužja, tada svakako imamo premalo svećenika. Ali zašto kod sve manjeg broja kršćane koji dolaze u crkvu ostaviti strukture kakve jesu? Možda je govor o nedostatku svećenika samo izgovor što naše preživjele strukture ne želimo malo prodrmati.
Nemojte me pogrešno razumjeti. Potrebni su nam dobri svećenici i duhovna zvanja. I za to se moramo moliti i poticati mlade ljude na to. Osobno nemam ništa protiv ovih inicijativa. Naprotiv, ja to izričito podupirem. Međutim, moramo imati na umu da – kad govorimo o krizi duhovnih zvanja – prije svega govoriti o općoj krizi poziva na pravi kršćanski život.
