Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: “Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe 2i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. 11Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi (Iv 17,1-11a).
__________
Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog tog imena (1Pt 4, 13-16).
__________
Pitanje o patnji staro je koliko i čovječanstvo: odakle ona dolazi i koji joj je smisao? Ljudi su se već tisućljećima mučili tim pitanjem i stajali kao pred velikim tamnim vratima, nesposobni otvoriti ih ili pogledati kroz njih.
I mi kršćani često stojimo bez riječi pred tom tamnom životnom tajnom koja je, napokon, Božja tajna: zašto on to dopušta? Zašto ne uzme tu patnju od nas? Često je samo šutnja puna sućuti jedini pravi način pomoći drugima u patnji. No, kao kršćani ne smijemo zapasti u potpunu šutnju.
Naime, mi iz nade kršćanske vjere možemo pokušati odgovoriti. Odgovor glasi: Bog Isusa Krista ne želi patnju. Vrlo mu je žao kad ljudi pate i zato je u vlastitom Sinu stao na stranu patnika. Neka i kršćani – jer to je nasljedovanje Isusa – stanu na stranu patnika, neka umanjuju i ublažuju njihovu patnju i neka je, koliko je moguće, prevladaju. Naravno, kršćanska vjera kaže da na zemlji nikad neće postojati svijet potpuno slobodan od patnje. Tek na “posljednji dan” Bog će stvoriti svijet bez suza, bez patnje, boli, bolesti i smrti.
Različite su i naše životne patnje: krivnja, bolest, nesreća, nepomirljivost i tvrdoća srca. Postoji i patnje prouzročene ispovijedanjem naše kršćanske vjere: kad nekoga ismijavaju “jer je glup i vjeruje”, kad ga ismijavaju na radnom mjestu zbog pristajanja uz Crkvu ili ga u njegovu zvanju zapostavljaju zbog njegova kršćanskog stava kao u mnogim državnim sustavima svijeta. Ili kad ga zbog vjere čak i progone, muče ili zatvaraju.
Tiha i trpeća Crkva poznaje te patnje za Krista. U biti to su patnje što ih Isus i danas nosi. Petar ih, tako, naziva “Kristovim patnjama”. I onaj tko ih mora nositi, taj stoji na Kristovoj strani. Koga to pogađa, taj zna: Krist i ja stojimo zajedno, on me priznaje te i ja njega mogu priznavati. Takvo trpljenje za Krista jest način proslave Boga. I sam će Bog sa svoje strane proslaviti onoga koji radi Krista trpi, kao što je raspetoga Krista Isusa proslavio uskrsnućem.
Tako se naše današnje razmišljanje grana u dvostrukom smjeru tako što ćemo hrabro braniti svoje kršćansko biće gdje god to bude potrebno i nećemo zaboraviti Crkvu koja trpi. I ispovijedanje Isusa i njegove trpeće Crkve postaje sve više i više plivanje protiv struje, postaje put malobrojnih i odlučnih. Dok su poslije prvih kršćanskih stoljeća zajednice postajale narodnim crkvama, sad se smjer okrenuo: narodne se crkve raspadaju a vraća se ispovijedanje zajednica.
I drugi vid: u mnogim zemljama nije više samo po sebi razumljivo biti kršćaninom. Naša bi današnja zadaća bila da ostanemo s ovim kršćanima povezani u molitvi, pismima i posjetima.
Trpljenje je kraljevski put prema Božjoj slavi. To vrijedi za staroga i bolesnoga čovjeka, za usamljenoga i neshvaćenoga. Vrijedi prije svega za onoga koji zbog vjere u Krista preuzima na sebe patnju razne vrste. Mora biti siguran u Isusovo obećanje: “Tko mene prizna pred ljudima, tog ću i ja priznati pred Ocem svojim nebeskim” (Mt 10, 32).
