Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Kad bi uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: “Mir vama!” To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: “Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” To rekavši, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20,19-23).
________
Bog – nekomu sporedna stvar, a drugomu uzbudljivo pitanje. Je li Bog ostatak prošlosti kao sjećanje koje zaista više nikoga ne zanima, biće izvan svijeta? Ako Bog postoji, gdje je on? Može li se on iskusiti? I gdje ga se može susresti? Postavlja se pitanje živoga iskustva Boga.
Prvim kršćanskim zajednicama nisu bili potrebi dokazi o Bogu – Bog im je bio živo iskustvo, živa sadašnjost. Prepoznavali su ga na djelu u Isusu iz Nazareta, u njegovoj riječi i životu. I njihov je vlastiti život postao jedinstvenim svjedočanstvom živoga Boga. Potpuno ih je prožimao Isusov Duh, njegova ljubav i briga za ljude. Tim Duhom prožeti, posvuda su se ujedinjavali u kršćanske zajednice na cijelom tada poznatom svijetu.
Tako sad shvaćamo: onda kao i danas vrijedi ovo: Isusova zajednica je najvažnije mjesto Božje prisutnosti, to su svi ljudi koji djeluju u Isusovu Duhu. Kad je Isus umro na križu, “predao je svoj Duh” (Iv 19, 30). Predao je sebe i svoje djelo u Očeve ruke. Molio je Oca da apostolima dadne “jednoga drugog branitelja koji će zauvijek ostati kod njih, Duha istine”. On će ih “poučavati u svemu” i sjećati na sve što je Isus govorio.
S Isusovom smrću počelo je “vrijeme Duha Svetoga”. I uskrsli se Gospodin ponazočio na novi način slanjem svoga Duha. Djelovanje Duha u apostolskoj zajednici nastavak je Isusova spasonosnog djela. Tako se među ljudima ostvaruje Božja prisutnost u svima i po svima koji žive po Isusovu Duhu i po njemu mijenjaju i oblikuju svijet.
Gdje se Bog može iskusiti? Po djelovanju Isusova Duha u zajednici. U njoj se Bog pojavljuje, u njoj on jest i u njoj ostaje živ. “Bog živi i umire s ljudima” (Maeinberger). Bog koji nije življen, mrtav je, nedjelotvoran i beznačajan. Naš je život, dakle, mjesto Božjeg ostvarenja, u njemu se treba njegov Duh svakodnevno oblikovati i poprimati novi lik.
Bog se pojavljuje i preuzima živi lik na mnogovrsne načine:
– u vjernoj majčinskoj službi njezinom bolesnom djetetu;
– u brizi za svagdašnji kruh u obitelji;
– u spremnosti bračnih drugova na pomirenje.
Božji Duh je djelotvoran ondje gdje ne ostajemo ravnodušni prema nepravdi i nasilju. Na djelu je kad se ljudi zalažu za socijalnu pravednost i mir. Živ je kad ljudi unatoč svemu vjeruju u dobrotu i unatoč mnogostrukom razočaranju usuđuju se iznova započeti: “Od te snage što je Bog daje nadamo se miru na zemlji… očekujemo utjehu, snagu, očovječenje i posvećenje za ovo čovječanstvo… Od Božjega Duha očekujemo u samima sebi i za sebe sve ono pred čim bismo oklijevali kad bismo bili upućeni na svoje snage…” (W. Dirks).
Djelovanje Duha nije ograničeno na Crkvu ili čak samo na njezine službenike. Duh može djelovati posvuda, može obuhvatiti sve i svakoga. “Duh puše gdje hoće” (Iv, 3,8). U ovo smo vrijeme naučili pratiti djelovanje Duha u drugim religijama i svjetonazorima. Prelako smo ga otklanjali jer nije nosio kršćanske predznake. Ali Isusov Duh, Božji Duh nije kršćanski monopol, on je posvuda na djelu. “I onima koji Boga traže u sjeni i slikama Bog nije daleko” (II. vatikanski sabor). Preostaje jedno pitanje: Gdje je Bog, gdje je njegov Duh kod mrtvih iz logora za uništavanje i u ratovima? Zašto šuti pred katastrofalnim užasima i neizrecivim patnjama nedužnih?
Nećemo obrazložiti njegovu šutnju. On je tajnovit. Ali od Isusa znamo: Bog nije bezosjećajan. “Beskrajno je osjetljiv i povrediv, jer je sama ljubav” (Cardonnel). Vrijedi raspravljati o svim tjeskobnim pitanjima. Jer, pitanje o Bogu je najprije pitanje o nama samima, jesmo li spremni ostvariti “program koji se zove Bog”
