Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme reče Isus Nikodemu: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega” (Iv 3,16-18).
_______
Kod proroka Izaije stoji divna rečenica: “Imenom sam te pozvao, ti si moj” (Iz 43,1). Bog nam je tako blizu i toliko poznaje svakoga od nas da nam zna i ime i po njemu nas zove. Isus je sažeo te riječi povjerenja u rečenicu: “Ja poznajem svoje” (Iv 10, 14). Bilo bi dobro kad bismo na to mislili u časovima osamljenosti: nisam zaboravljen. Jedan me poznaje, zove, jednom sam potreban i on me ozbiljno shvaća. Trajno vrijedi riječ koju je Marta rekla svojoj sestri: “Marijo, učitelj je ovdje i zove te” (Iv 11,28).
Kao što Bog nas, tako i mi smijemo njega zvati po imenu. Nas ljude Bog zove imenom.
Vrlo je utješno znati da mi kršćani svoga Boga zovemo njegovim imenom. Zvati ga tako najdivniji je dar Božji koji se otvorio i objavio u Isusu Kristu. Ovoga Boga smijemo zvati trostrukim imenom i svaki put ime označava osobu koja nam se prigiba, u kojoj nam jedan i istiniti Bog dopušta da ga zovemo i nazivamo tako da nam se obraća s ljubavlju.
Ovoga ćemo Boga dosegnuti moleći: “Oče naš, koji jesi na nebesima”. Ganut ćemo Božje srce govoreći bratski: “Gospodine naš, Isuse Kriste, Bože od Boga, svjetlo od svjetla i ujedno naš brate!” Dolazimo u Božje središte zazivajući: “Duše Sveti Bože! Duše ljubavi, tješitelju naš i naša pomoći!” Na tri načina, u tri žive i drage Osobe zazivamo jednoga i jedinoga Boga koji nam je na trostruki način iskazao milosrđe i daruje nam se u trostrukoj ljubavi što stvarnim rukama poseže za nama: onim rukama koje su na drvu križa radi nas raširene i otvorene.
Na blagdan trojedinoga Boga slavimo ovu radost što nam je Bog dopustio pogledati u najintimniju tajnu trostruke ljubavi koja nas preplavljuje u tri struje koje sami možemo zvati i zazivati trostrukim imenom. Ta istina da nam se Bog otvorio i objavio, nuka nas danas i svaki dan s divljenjem zahvaljivati: “Blagoslovljen neka bude Bog Otac i jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazano” (ulazna pjesma). Upravo u toj ljubavi nalazi se veliko Božje smilovanje, i može se spoznati namjera da nam se priopći i uvuče nas u svoje povjerenje i preuzme u svoj život i ljubav. Nitko ne priopćava svoju tajnu drugomu do koga mu nije stalo. Samo se onaj predstavlja po imenu koji hoće drugoga osloviti po imenu.
Možda ćemo shvatiti što znači: Bog nam se objavio i priopćio nam se, te nam dopušta da ga zovemo po imenu. To je radost ako pomislimo na poganska božanstva kojima je imena dala ljudska čežnja.
Kad vjerni Japanac želi iskazati čast božanstvu, odlazi u bezglasnu tišinu luga i zastaje pred hramom što ga naziva “praznim kovčegom”. Pred tim “praznim kovčegom” visi ogroman gong. Vjernik zazvoni, sa strahopoštovanjem se nakloni pred njim i bezglasno i bez riječi opet odlazi kao što je i došao. To božanstvo u praznom kovčegu je bez imena i lika, ne može se imenovati niti zvati.
Čovjek, upućen na sama sebe, trajno je pred praznim kovčegom ili predneosobnim “bićem” makar ga nazivao “prabitak” ili “nepokrenuti pokretač” ili “praideja”. Sve ljudsko traganje završava na kraju pred praznim kovčegom ili neosobnim bitkom, pred “Bogom filozofa” koji stoluje u beskrajnoj daljini i usamljenosti. Nema usta kojima će nas zvati po imenu, nema srca kojim bi nas ljubio. Naš Bog kojega priznajemo, klanjamo mu se i smijemo ga slaviti jest živi Bog, “koji je govorio po prorocima”, Bog koji je istupio iz “nedostupna svjetla” i krenuo prema ljudima, “da potraži što je izgubljeno” (Lk, 19,10). Bog koji se oglasio i očitovao u Isusu iz Nazareta, tako da odsad čovjek može svoga Boga tražiti, naći i zazivati po imenu. “O Bože, okrilje srca moga” (Ps 73,26).
