11. lipnja: 10. NEDJELJA KROZ GODINU A

290

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Isus, prolazeći, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: “Pođi za mnom!“ On usta i pođe za njim.

Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: „Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?“

A on, čuvši to, reče: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike“ (Mt 9,9-13).

________

Evo, poslušali smo ovo evanđelje koje mnogi stavljaju u apsolutno središte Isusova naviještenja. Isus u „lošem društvu“. Isus, prijatelj grešnika, protivnik „osiguranih“. Tu i tamo mogu se danas čitati i slušati riječi: Kad bi danas Isus došao na svijet, on ne bi išao na bogoslužje u „crkve osiguranih“, nego u one na rubovima i u podrumskim prostorima prezrenih kao i u područjima manjina. Pokušajmo u poniznosti staviti stvari na njihovo mjesto! Isus je došao kao liječnik bolesnih i kao spasitelj grešnika. Isus je zaista – a to je farizejima bilo šokantno – prilazio grešnicima s posebnom pažnjom i ljubavi (a među njih su se nekoć ubrajali i carinici) i jeo je s njima. Jasno je stao na stranu onih što ih je društvo „samopravednih“ prognalo , izopćilo i prezrelo. Svetac Božji je stao na stranu grešnika i krenuo je u „loše društvo“, i čudno je da se nije trudio oko ušutkivanja protivničkih predbacivanja. Naprotiv, branio je svoje ponašanje što je zbunjivalo njegove pobožne suvremenike, neoborivom izrekom: „Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni“. Tako se Isus predstavio kao spasitelj grešnika i to svjesno želi biti, kako onda tako i danas. Tako smo već učili u katekizmu. No, je li to zaista tako revolucionarno, tako novo? Je li se Isus zaista postavio protiv „pravednih“ koji obdržavaju Božje zapovijedi ili – govoreći suvremeno – protiv onih koji nedjeljom idu u crkvu i koji, kako kaže Pavao, “pravedno, pobožno i bogobojazno žive?” (Tit 2, 12). Je li time govorio protiv autoriteta i reda te opravdavao život i rad pohlepnih carinika, prekršitelja zakona i javnih grešnica? Je li on zbog toga krenuo u to „čisto društvo“ jer se kod njih vrlo dobro osjećao, jer mu je osobito stalo do njih, kako se može čitati u današnjim knjigama o Isusu?

Posebna briga za pale i neuspjele, bespomoćne i odbačene nije novo otkriće Isusa iz Nazareta i zato ništa novo i revolucionarno. Pa i ovdje u potrazi za izgubljenima Isus potpuno stoji na liniji Božjega pisma, jer Bog daje „da kiša pada nad pravedne i nepravedne“ (Mt 5, 45). On stoji na liniji Boga koji je već preko proroka navijestio: „Potražit ću izgubljenu, dovest natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu“ (Ez 34, 16).

Isus preuzima najosobitiju Božju brigu, kao kod Izaije (61, 1): „Posla me da donesem radosnu vijest ubogima, da iscijelim srca slomljena, i da zarobljenima navijestim godinu milosti Jahvine.“ Upravo tom brigom za uboge i odbačene pokazuje se Isus kao pravi Mesija koji dolazi pozvati izgubljene. Isus ide grešnicima i jede s njima jer zna da je Bog – Bog milosrđa koji „neće ugasiti stijenj koji tinja i lomiti trsku napuknutu“ (Iz 42, 3; Mt 12, 20). Isus će upravo u potrazi za grešnicima ostati vjeran svome Ocu. Kad Isus kaže: „Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni“ onda utvrđuje da postoje zdravi i bolesni, pravedni i grešnici. Farizeje naziva pravednima i nema razloga pretpostavljati da misli ironično, jer oni poznaju Boga i njegove zapovijedi. Ne predbacuje ni njima ni „pravednicima“ našega vremena njihovo „zdravlje“: dobro je Boga častiti i ispunjavati njegove zapovijedi. No, predbacuje im što se kao zdravi uzdižu iznad bolesnih, što, kao zdravi, nemaju razumijevanja za nevolju palih, što ne shvaćaju kako je upravo bolesnima potrebna liječnička pomoć, pomoć pravednih, da imaju pravo očekivati pomoć. Isus ne grdi farizeje zbog njihovih pobožnih vježbi, nego zbog neplodnosti svih tih vježbi, jer njihova pobožnost nije otvorena za Božju brigu koja želi sve bolesno izliječiti. Grdi ih jer su u svojoj samopravednosti zaboravili riječi svoga vlastitoga Boga: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva“ (Mt 9, 3).

Isus, dakle, ne kori našu svakodnevnu molitvu, krunicu, sudjelovanje u bogoslužju i vjernost Božjoj zapovijedi i crkvenim uputama, Sve to je dobro i vrijedno i ukazuje na „zdravlje“ i pravednost. Ali, to samo po sebi nije dovoljno. Sve to postaje mrtvo ako se ne oplodi u sudjelovanju s brigom Boga koji je došao radi grešnih, neuspjelih i zalutalih.

Ako ne želimo potiskivati i izobličavati stvari nego sasvim jasno gledati, ako se uistinu želimo zvati Isusovim učenicima, shvatimo da to nismo samo onda kad samodopadno pjevamo: „Pravi smo kršćani, o Bože, hvala Ti!“, nego kad, kao naš Gospodin, nikoga ne želimo prezirati i da želimo pomagati svakoga, posebno ugroženoga, i od srca se radovati sa svakim koga Božje milosrđe pozove u našu blizinu.