Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
Onoga dana Isus izađe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: „Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši neka čuje!” (Mt 13,1-9).
___________
“Gle, iziđe sijač sijati.” Ovu usporedbu razumije svako dijete. Nije potrebno biti seljak da bi se shvatilo kako sva sjetva ne dolazi do svoga cilja. Unatoč tomu, usporedba završava opomenom: “Tko ima uši, neka čuje!” U tako jednostavnoj usporedbi kriju se tajne iznenađenja koje moramo osluhnuti. Iznenađenje ove usporedbe jest najprije ovo:
I Božja riječ može ne uspjeti, i Bog poznaje neuspjeh. Božja se riječ sije u svijet kao sjeme, ali i to sjeme može propasti, sjeme se može pogaziti i može ga ugušiti trnje. Jer, u svom svijetu Bog nailazi na nerazumijevanje, na odbijanje i otvorenu mržnju. I njegova riječ nailazi na gluhe uši i na tvrda srca. Ne dolazi na svijet kao proslava Božje moći i slave, nego ponekad dolazi u začuđujućoj nemoći.
Ivan je ovu iznenađujuću Božju nemoć prema ljudima sažeo u riječi: “K svojima dođe, ali njegovi ga ne primiše” (1, 11). Isti Ivan daje naslutiti da se i sam Isus čudi zbog Božjega neuspjeha u svijetu, pitajući: “Ako vam govorim istinu, zašto mi ne vjerujete?” (Iv 8, 46).
Ta nas Božja neuspješnost može naljutiti jer u današnjem su svijetu ipak odlučujući uspjeh i učinak. Ne računa se dobra namjera nego ono što se postiglo. Čarobna riječ danas zove se uspjeh.
Međutim, Bog nam se pokazuje kao Bog neuspjeha. on nosi mnoga imena, ali se čini da se među njih ne može ubrojiti riječ uspjeh.
Sablažnjavamo se nad tim i pitamo: ne bi li Božja riječ u svijetu morala biti plodnija, Božja sila djelotvornija, Božje svjetlo svjetlije i snažnije? Ne bi li znaci u kojima nam pokazuje svoju blizinu – a nazivamo ih sakramentima – morali posjedovati posebnu moć preobražavanja ljudi?
Odgovor bi mogao glasiti: Bog je Bog slobode. Njegov način nije ucjenjivanje nego slobodna ponuda. On ne prisiljava nego nudi i poziva na slobodnu odluku. Bog neće robove nego partnere koji pristaju na njegovu riječ. Ne želi sluge, nego prijatelje.
To nam pokazuje i onaj pošteni i časni postupak njegova utjelovljenja. Zaista je postao čovjekom, jedan od nas, koji djeli s nama sudbinu neuspješnosti, “nama u svemu jednak osim u grijehu” (Heb 2,17).
To može biti utjeha: roditeljima koji se često očajno tuže: “Sav je moj govor i molba kao i preklinjanje uzaludno”;
– dušobrižnicima koji razočarano pitaju: “Nije li moja pouka trajno bacanje zrnja na put i na kamenito tlo i trnje?” Nemamo pravo ogorčeno se povlačiti: Nitko nas neće pitati za uspjeh nego za ustrajnost u sijanju i za strpljivost u kojoj se pokazuje ispravnost naše ljubavi: “Ljubav je strpljiva” (1 Kor 13,4). “Gle, iziđe sijač da sije”: ne traži se od nas ništa više. Gospodin nam nije za uzor dao uspješne organizatore nego sijača: ovaj zna da će dobar dio njegove sjetve biti uzaludan, zna za korov i trnje, sušu i vlagu, a unatoč tomu on svake godine sije mirno, čvrsto se nadajući žetvi.
Božja riječ i kraljevstvo napreduju samo u muci i strpljivosti. Sve pobjedonosno i slavodobitno čuva se do dana žetve. Znak je velike nade to što smo ovo uvijek i kao Crkva shvaćali, što kao Crkva Kristova nećemo svoju zadaću prepoznavati u uspjehu i trijumfu nego u strpljivom i poštenom sijanju.
A evo i drugo iznenađenje!
Unatoč svim neuspjesima, odbijanjima, riječ na koncu postiže svoj cilj. “Drugo, napokon, pade na dobru zemlju i donese plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, drugo opet tridesetostruk.” Tko misli na to kolikim je poteškoćama izložena Božja sjetva u ovom svijetu: utrti putovi, kamenje, trnje, a povrh svega otvorena borba svim sredstvima sile i golim terorom protiv Božje sjetve, taj donošenje ploda ne osjeća kao nešto naravno, nego zaista kao iznenađujuće čudo Boga koji se unatoč svim otporima može strpljivo probijati. A na koncu stoji žetva. Čudo je tim veće što su veći otpori koji se suprostavljaju ovoj sjetvi.
Nitko ne može spriječiti Božju pobjedu. Mi, međutim, imamo mogućnosti da je ubrzamo. Možemo dopustiti Bogu da u nama odjelotvori čudo dobroga tla a time i žetve. Tko ima uši neka čuje!
