Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo!
Znamo da je Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, ti i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi (Rim 8,28-30).
__________
Iz dana u dan zaokuplja nas mnogo toga: ljudi, stvari, posao i brige. U tom metežu jedva da stignemo mirno razmišljati. Ne dopuštamo sebi, a ni drugi nam to ne dopuštaju, da se na trenutak opustimo, zaustavimo i razmišljamo. No, ako se ipak ne osvijestimo, dogodit će nam se da izgubimo smisao, životni pravac, pregled događaja i doživljaja. Tada smo kao vozila bez svjetla u noći. Dogodit će nam se da kroz život lutamo neplanski, besciljno, bez orijentacije.
Naše nas čitanje iz poslanice sv. Pavla želi pozvati na razmišljanje o životnom smislu: odakle dolazimo, kamo idemo, u čemu se sastoji snaga od koje živimo?
Ovdje se treba prisjetiti da je Bog odredio čovjeka da sudjeluje u “biću i liku njegova Sina”. To znači: naš je početak u Bogu, u njegovoj ljubavi prema nama ljudima. Smijemo biti njegova djeca, a on je naš otac. Divan poklon: nismo živa bića bilo gdje, na nekom planetu: bilo kad u slijedu milijardi godina – nepoznati i beznačajni. Ne, svakoga je čovjeka Bog upisao u dlan svoje ruke: „Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28). Nismo robovi nekog apsolutnog diktatora, nego kćeri i sinovi dobroga Oca. Tu našu životnu tajnu očitovao nam je Isus, Sin Božji. Osobno, on je „izabranik Božji“ i dijelio je s nama naš život, radost i bol. U njemu imamo zagovornika kod Oca.
Isus je, kao Sin Božji, naš posrednik: Ako u njega vjerujemo i nasljedujemo ga, dolazimo Ocu. Po njemu smo „baštinici spasenja“ – života i radosti, vječnog zajedništva s Bogom međusobno. To je cilj: u Bogu i njegovoj obitelji smo zauvijek zbrinuti. Tu je naš poziv: s vjerom u Isusa živjeti u ljubavi, zastupati sve kojima je potrebna naša naklonost. Ta će nas vjera „opravdati“ kod Boga. Tko vjeruje, toga Bog oslobađa od grijeha i krivnje, te mu i u smrti pruža život.
Vjernik zna: Isusova sudbina je i moja sudbina. Kroz tamu i patnju vodi put u slavu. I smrt nije ono posljednje u životu, nego novi početak, prodor u život: „Oko nije vidjelo, uho nije čulo što je Bog pripremio onima koji ga ljube“ (usp. 1 Kor 2,9). Usred svoje životne svakodnevnice uviđamo: Bog je početak i cilj, ali i pratitelj na putu. Često ide neprepoznat i neopažen uz nas. Ponekad, u strahu i brizi, čovjek viče u tamu: „Što je s njim? Gdje je Bog?” Često ćemo primijetiti, obazirući se na doživljaje, iskustva i susrete: pa on je bio uz nas. Naravno, često ovisi o snazi vjere hoćemo li pristati uz Pavlove riječi: „Onima koji Boga ljube on sve okreće na dobro.“ Vjerujemo li to? To ćemo iskusiti.
O tome govori i priča o putniku koji je s Bogom išao morskom obalom. Putnik se obazreo i pogledao tragove svoga životnog putovanja s Bogom. U pijesku je otkrio dva para tragova. Jedan njegovih, drugi Božjih. Ali, onda, za najtamnijih i najžalosnijih životnih časova bio je samo jedan trag. Pitao je Boga: „Gdje si bio u mojoj patnji? Zašto si me ostavio sama kad si mi bio najpotrebniji?“ Gospodin odgovori: „Dijete moje, volim te i nikad te neću ostaviti sama, pa ni u časovima boli. Kad si vidio samo jedan par otisaka nogu, bilo je to zato što sam te ja tada nosio – kao što otac nosi svoga sinčića na ramenima“ (usp. Pnz 1,31).
