Nekoliko tjedana nakon svoga ustoličenja za petoga Vrhbosanskog nadbiskupa, dr. Smiljan Franjo Čekada pohodio je na Gospu Lurdsku 11. veljače 1968. u Garevac. U razgovoru sa svojim nadpastirom Garevljani su izrazili želju da bi u svome mjestu željeli imati crkvu, te da Garevac postane samostalna župa. Neumorni župnik Mijo Thon dao se na posao! U osobnom razgovoru i na nedjeljnim misnim slavljima sa župljanima i na koncu nedjeljnog bogoslužja nastojao je pridobiti župljane za planiranu gradnju; uz to je obilazio dobrotvore po zapadnoj Europi moleći iz za financijsku pomoć. Jedan od prvih dobrotvora bio je arhitekt Albert Marija Lehr iz Freiburga. Dvije godine kasnije, u jesen 1970. godine počeli su radovi na podizanju župne kuće koja je u kratkom roku bila sagrađena. U jesen 1972. otpočeli su zemljani radovi na podizanju temelja župne crkve. Nadbiskup Smiljan Čekada blagoslovio je nove temelje garevačke župne crkve u nedjelju 12. kolovoza 1973. godine.
Domaći je kroničar o toj svečanosti zapisao da je „slavlje posvete tada okupilo oko pet tisuća vjernika, desetke svećenika i časnih sestara i jednog nadbiskupa, dra Smiljana Fr. Čekadu. Misno slavlje i sam obred blagoslova predvodio je nadbiskup s još dva svećenika. Najprije je blagoslovljen veliki drveni križ, zatim mramorna ploča na koju je uklesan natpis:
Alfa i Omega, Anno 1973, Majka Crkve, Smiljan Franjo Čekada
Euharistijski žrtvenik je bio postavljen na terasi iznad glavnog ulaza.“
Nakon mise slavlje je nastavljeno u hladovini za dugim stolovima. Oko nadbiskupa našli su se svećenici iz mnogih posavskih župa i svećenici rodom iz Garevca, a uz njih župnik-domaćin Mijo Thon, kapelan Josip Janjić, suorganizator i voditelj proslave, projektant crkve ing. Maria Albert Lehr iz Freiburga (Njemačka), te kum temelja Niko Marić, sestre milosrdnice iz Untermarchtala (Njemačka), prior njihova samostana, i Anto Križić, veliki dobrotvor ove crkve.
